vijesti www.metkovic.hr

 In memoriam

Tonku Maroeviću, uvijek rado dočekivanome u našemu gradu

Metković, 14.8.2020. - Malo-pomalo napuštaju nas izabrani, nenadoknadivi ljudi-divovi koji se smrti ne boje, „boje se samo umrijeti nenačitani“, kako je jednom za sebe rekao Tonko Maroević, čiji će posljednji ispraćaj biti danas u 18 sati na Gradskome groblju u njegovu Starome Gradu. Počivat će u mjestu, možda najdalmatinskijem od svih jer svojim uvalama, morem, okolnim brdima i poljima, arhitekturom i ljudima kao da čini Dalmaciju u malom.

Emotivan oproštaj od svojega uzora, prijatelja i kolege poslao nam je Darko Matičević.
   

DRAGI TONKO, HVALA ZA SVE!

 

Napustio nas je dragi neponovljivi akademik Tonko Maroević. Pjesnik, prevoditelj, esejist, povjesničar umjetnosti, književni i likovni kritičar, publicist, antologičar. Čovjek koji je trajno obilježio i zadužio sveopću hrvatsku kulturu u svim njenim segmentima. Mediteranac dušom i tijelom, univerzalan, po svojoj erudiciji i širini renesansni čovjek, skroman i samozatajan, požrtvovan i empatičan.

Uvijek strpljiv, tolerantan, pun razumijevanja prema svima. Vedra duha i optimizma s onim vječnim dječačkim osmijehom. Gdje se god pojavio donosio je radost i ushićenje. Otvorio je možda najviše izložaba i govorio na najviše predstavljanja knjiga u hrvatskoj javnosti. Otišao je korifej hrvatske kulture, to je nenadoknadiv gubitak za sve nas.

Osobno sam upoznao dragoga Tonka još kao student glazbe u njegovom rodnom Splitu početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Kao mladi zaljubljenik u poeziju i likovnu umjetnost, vrlo brzo sam u njemu prepoznao sve one ljudske kvalitete i vrline, koje je posjedovao. Kroz mnoge zajedničke susrete i razgovore, uvijek sam bio obogaćen i radostan. Pratio sam predstavljanja knjiga i otvaranja likovnih izložaba, gdje je redovito govorio Tonko, ne samo u Splitu već i u drugim gradovima. Za mene je to bila neopisiva sreća, užitak u punom smislu riječi. Naše smo prijateljstvo produbili, kada sam počeo uglazbljivati poeziju još jednog velikana hrvatske kulture, gospara Luka Paljetka, Tonkova najboljeg prijatelja. Krenula su naša zajednička putovanja i nastupi na glazbeno-poetskim susretima, od kojih moram spomenuti druženja na pjesničkoj manifestaciji Dobrojutro more u Gornjoj Podstrani, susreti Tonka, Luka i moga mentora Arsena Dedića, predstavljanja u Splitu, Kaštelima, Trogiru, Šibeniku, Zadru, Zagrebu, a posebno u Dubrovniku i mom rodnom Metkoviću.

Tonko je bio posebno zaljubljen u grad Dubrovnik. Tu je krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća upoznao Luka i od tada je raslo njihovo divno nepomućeno prijateljstvo. Po njegovu mišljenju Dubrovnik je bio najljepši grad na svijetu. Šetnje s Tonkom po staroj gradskoj jezgri i okolici, uz njegovo stručno vodstvo što se tiče dubrovačke spomeničke baštine, odlasci na Goricu u Paljetkovih, posjeti Umjetničkoj galeriji, odlazak na Boninovo, na grob Slamnigova oca i na grob tragično preminulog pjesnika Milana Milišića. Pažljivo sam slušao i upijao Tonkove priče o slikarstvu dubrovačkih majstora Iva Dulčića, Antuna Masle i Đura Pulitike. O poeziji dubrovačkih pjesnika renesanse, da i ne govorim. Nezaboravan ostaje i naš posjet likovnoj umjetnici Jagodi Buić i objed u njenoj kući. Nakon nastupa uslijedila bi naša neformalna druženja. Slušati Tonka i Luka, bio je istinski užitak. Naši kasnonoćni razgovori o svim temama, ne samo o poeziji, književnosti, slikarstvu, glazbi, već i o životu i nekim drugim situacijama, a uvijek začinjeni njihovim duhovitim komentarima, ostat će mi zauvijek u sjećanju.

Tonko je volio na poseban način i Neretvu i uvijek je s radošću dolazio u Metković. Šetali smo gradom uz rijeku, odlazili u Vid u Arheološki muzej Narona i vozili se lađom na rječici Norin. U sjećanju mojih dragih Metkovaca ostaje neponovljiva prošlogodišnja kolovoška noć, kada smo u prepunom Gradskom kulturnom središtu premijerno, prema izričitoj želji autora, predstavili Lukove Sabrane pjesme. Tu večer, osim slavljenika, Tonko je bio posebno ganut, vidjevši koliko Neretvani prate kulturu, koliko vole slavnog Dubrovčanina i u kolikom broju su pohodili ovaj izniman događaj.

Posljednji put Tonko je došao u Metković, ove godine, 24. veljače, kada smo u organizaciji Ogranka Matice hrvatske Metković, predstavili IZABRANA DJELA našega slavnog Metkovca Ivana Slamniga, koju je znalački, pomno priredio Tonko, inače Slamnigov student. Bila je to jedinstvena i topla večer, kakvu je Slamnig svakako zaslužio.

Na kraju, hvala dragi Tonko na svakom znaku pažnje, za lijepo, iskreno, gotovo tridesetgodišnje prijateljstvo. Hvala Tonko za svaku mudro izgovorenu riječ i razumijevanje. Hvala na s ljubavlju pisanim razglednicama, koje ste mi uvijek slali i koje čuvam na posebnom mjestu, uz one Lukove i Arsenove. Hvala za svaku iskrenu posvetu na Vašim knjigama, koje mi mnogo znače i kojima ću se do kraja života često vraćati. Hvala za ljubav i brigu koju ste uvijek pokazivali prema meni i mojoj obitelji.

Jednom riječju, dragi Tonko, hvala za sve !


Darko Matičević
   

 

Za kraj spomena na Tonka Maroevića izabrali smo ove stihove hrvatskoga pjesnika Svena Adama Ewina.
   

PROPOVJEDNIK
   

(Tonku Maroeviću, post mortem)
   

Pred mnoštvom okupljenim tad Propovjednik reče:

- Muka i znanje uvijek idu ruku pod ruku.

Jer svako novo znanje ko žeravica peče.

Tko umnožava znanje - umnožava i muku.
   

Svi bi u velikane, a pas s maslom da svari;

Što na to reći? Ništa. Stiže nas takav fatum.

Dolaze prosti kmeti, a odhode gospári;

Vrijeme je ispraznosti… Vanitas vanitatum.
   

Jer znanje je prokletstvo. I uvijek traži reset.

K tome je nezasitno. I sámo sebe jede;

Na jednu zdravu tvrdnju - stiže pitanja deset.

Glup nema tih problema. - Pa rezignirano doda:
   

- O, teško pametnima. Ti uvijek traže vraga!

- Zato je pametan glup! - Dobaci netko straga.
   

Tonko Maroević (1941. - 2020.)