vijesti www.metkovic.hr

 Komentar

Što bismo mi bez pastira svog?

Metković, 16.7.2018. - Svaka vrsta ljudskog suživota zasnovana je na: davanju-primanju, ljubavi za drugoga, žrtvi za druge u dijapazonu do davanje života za druge. Razumljivo mi je da od svega što sam naveo, najteže nam pada žrtva svog života. To je više nego razumljivo. Instinkt za preživljavanjem, nije sebeljublje, već naprosto urođeni instinkt za preživljavanjem. Ipak u određenim okolnostima životnog kolopleta, čovjek sasvim svjesno načini i taj najdramatičniji korak.

Obično žrtva života, rezervirana je svoje najbliže potomstvo, a ni tada bezrezervno. Tada govorimo o herojstvu i iznimnosti, ali ipak tragediji. Naravno da nas tragedija ne ostavlja ravnodušnima. Na različite kulturološke i antropološke načine izražavamo žal za žrtvom-osobom, ali teško uspijevamo naći smisao i odgovor zašto? Zašto je to tako moralo biti, je li cijena žrtve ekvivalent dobivenog, sačuvanog. Nedovoljno produhovljeni teisti ponavljat će neke fraze iz biblijskih tekstova koji bi trebali dati smisao žrtve, pa i onda kada nisu ni sami načisto da je to vrijedilo toga. Ateisti će biti ogorčeni, gnjevni, osvetoljubivi. Niti jedni niti drugi neće pronalaziti utjehe, a još manje smisla smrti za druge.

Već nakon ovog dijela mog pisanja, bio bi logično upitati se: odakle mi sad ova tema, pa baš sad kada se najveći dio nacije poji srećom s pojila uspjeha nacionalne nogometne reprezentacije, medaljama s matematičkih i robotičkih olimpijada, lijepim vremenom i ljetom u kojem mnogi uživaju kao godišnjem dobu, a u manjem broju na moru, putovanjima ili ruskim stadionima? Potakao me je video Marka Balenovića, snimljen o malom bezimenom pastiru u Bukovačkim vrletima. Prošlo je gotovo 30 godina da taj video ugleda svjetlo dana, a mali pastir dobije ime. Luka Modrić, sin Stipe, Stipe sin pok. Luke Modrića.

Svi već znamo sudbinu djeda Luke. Djed Luka, podijelio je sudbinu mnogih Hrvata u Domovinskom ratu, poglavito onih s okupiranih područja. Hrvatskoj javnosti priču o životu nogometaša Luke Modrića, ispričao je britanski novelist Boris Starling. To je po meni nacionalna tragedija koja na niti jedan način ne može dobiti smisao ili naći opravdanja.

Starlingova priča o životu i uspjehu nogometaša Luke Modrića, daje i odgovor o smislu žrtve djeda Luke Modrića. Nakon smrti, dolazi prognanstvo kao još jedna u nizu nesreća koja je zahvatila obitelj Modrić. Da bi se razumio život Modrića u progonstvu, treba poviriti u hotel IŽ, pa da bi se vidjela sva skučenost te sobe u kojima su živjeli Modrići. Plato ispred hotela IŽ, veličine seoskog guvna, kao i već spomenuta mala hotelska soba (i sām sam spavao u tom hotelu). Bombardiranje i raketiranje Zadra, te stalni pješački napada na rubove grada, gotovo četiri godine bez vode, s privremenim uključivanjem struje, nisu omeli sitnog dječaka u afirmaciji svog, za mnoge nogometne stručnjake, neuvjerljivog nogometnog potencijala.

Starlingova priča o životu i uspjehu nogometaša Luke Modrića, meni daje i odgovor o smislu žrtve djeda Luke Modrića. Da bismo se mi danas veselili (s izuzetcima) uspjesima Hrvatske nacionalne reprezentacije, život su dali branitelji i civili poginuli u Domovinskom ratu. Da bi Luka Modrić nogometaš bio planetarno poznat, morao je stradati djed Luka Modrić pastir.

Što bismo svi mi bez pastira svog?
Trpimir Jurić