Metković, 26.4.2017. - Zapravo je, uvjetno rečeno, prvi kafić u Metkoviću bio Razvitkov Lovački rog, otvoren ujesen 1975. Da se razumijemo, ni u Zagrebu tada nije bilo kafića u današnjem smislu riječi. A onda je, malo-pomalo, krenulo.

Otvorio se Miljenko, Dado, Tin. Ne nužno tim redoslijedom. Potonji je bio poseban jer je bio na korak-dva ondašnjemu CUO Petar Levantin što ga je pohađalo, engleski rečeno, petnaestak stotina učenika. Tin je ime dobio prema istoimenoj ulici u kojoj se nalazila kuća Mustapić, što je u dotu došla obitelji Popović pa je većina pamti tako. Skromna je to ulica, za promet automobilima slijepa, s tek nekoliko kućnih brojeva. Valjda u vrijeme imenovanja ulica velikome Tinu nije moglo dopasti bolje. Trebao je „stati u red“ iza podobnih. No, nije to tema.

Unutrašnjost Tina je, prema tadašnjim uzusima, uredio metkovsko-splitski arhitekt Zoran Jeramaz i to je bilo nešto prilično novo. Nad velikim okruglim stolom kočio se veliki crtež u olovci, što ga je prema Tinovoj fotografiji iz zagrebačke gostionice Blato bio izradio Nikola Petrić. Tin, šešir, bocun i cigareta. Šta mi više triba – rekao bi Rafo.

Zbog boemskoga imena, blizine škole ili utjecaja kozmičkih zraka Tin je postao okupljalište specifične populacije. Za velikim okruglim stolom u društvu bi se rješavale i križaljke, pala bi ponekad i spontana večer poezije. Naravno, nije bilo pametnih telefona pa je i druženje bilo kvalitetnije.

Tin je imao svoje vrijeme, ali, kao i sve, i svoje nevrijeme. Ostao je u sjećanjima i u srcima mnogih naraštaja, no tako je bilo i s drugim metkovskim prepoznatljivostima i prije i poslije njega. Od jučer kuće Popović, u čijemu je prizemlji bio Tin, nema. Sorio ju je moćni građevinski stroj. Niknut će neka nova kuća, neka nova uspomena nekim novim naraštajima.
I. Puljan