Metković, 29.6.2014. - U (zapadnome!?) Sarajevu svirala je Bečka filharmonija, a i Istočnome je otkriven spomenik Gavrilu Principu, atentatoru na austrougarskoga prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Je**š zemlju koja Bosne nema – bila je popularna uzrečica u nekadašnjoj državi radnika i seljaka i „poštene“ inteligencije. S „nepoštenom“ se obračunavalo po kratkom postupku. Bosna (i Hercegovina?) postala je u međuvremenu i sama državom s kojom ni najumniji ne znaju što bi. Kako se ni nakon sto godina ne zna tko su dobri a tko loši momci mi nudimo vic u bosanskome (i hercegovačkome) stilu.
   Živio početkom XX. stoljeća u Austro-Ugarskoj Monarhiji siromašan drvosječa Rudolf koji je prodajom drva hranio svoju brojnu obitelj. Jednoga se dana zaputi on u šumu posjeći neko stablo koje je lugar bio označio za sječenje. Zastane, tako, pred jednom velikom bukvom koja je pri dnu imala veliku duplju pa ju je lugar František bio označio. Taman kada je zamahnuo sjekirom iz duplje istrči patuljak, pade na koljena i zavapi: „Molim te, nemoj posjeći ovo stablo! Ovo je moj dom, dom moje obitelji.“
  Rudolf, iznenađen, zastane, ali brzo se pribra. „Ja sam siromašan drvosječa i ako ne posiječem ovo stablo moja će djeca biti gladna“ reče patuljku. „Molim te, nemoj. Ako poštediš stablo ispuni ću ti koju god želju.“
   Gleda Rudolf patuljka, gleda sjekiru, gleda stablo, uštinu se za obraz, ne sanja. Poče razmišljati o patuljkovu prijedlogu. U prvi mah poželi biti carem, ali se odmah sjeti da je stari Franc Jozef car već šezdeset godina i da nije dugovječan. „Želim biti prijestolonasljednik“ reče patuljku. „Može,“ reče patuljak „idi svome domu i kada se probudiš želja će ti se ostvariti.„
   Usnu Rudolf sladak san iz kojega ga prenu drmusanje u rame. „Ferdinande, Ferdinande, probudi se, danas putuješ u Sarajevo.