Prva i posljednja presuda tiče se dvojice bahatih likova, istovremeno toliko sličnih i različitih. Bahatost prvoga većini je više išla na živce, sve dok nije skrivio prometnu nesreću sa smrtnim posljedcima. Neki su tada govorili da se to svakome može dogoditi. Da, prometna se nesreća svakome može dogoditi, ali ne takva, barem ne većini vozača koji u prometu čuvaju i sebe i druge. Dovoljno je pogledati policijske statistike pa iz njih iščitati da su za nesreće sa smrtnim posljedicama najčešće krive brzina, alkohol, nepažnja (neodgovornost), a ja bih dodao, mada toga nema u statistikama, i bahatost.
   Drugi lik se(be) je svojevremeno gotovo uzdigao na status proroka i prikupio mnogu vjernu sljedbu (imali smo mi još jednoga slična njemu u ne tako davnoj prošlosti) koja je toliko bila zaslijepljena njegovim likom i djelom da i dan-danas dezorijentirano baulja hrvatskom političkom scenom.
   No, ne pišem ovo zbog te dvojice, nego zbog dvojice koji su na hrvatske obraze vratili smiješak, usudio bih se reći, čak i Hrvatskoj vratili obraz pred samim Hrvatima i pred stranim svijetom.
   Znam da ste i vi s nestrpljenjem čekali prošli petak i konačnu riječ Žalbenoga sudskog vijeća u Den Haagu. Pretpostavljam da ste ga čekali sa zebnjom, a dočekali s radošću. I pri tome ste mislili da su od tada svi kojima je Hrvatska domovina bili sretni, baš kao i vi. Nažalost nije tako. Neki su taj petak čekali s radošću, a dočekali sa zebnjom. Evo samo dva primjera.
   Jutarnji list. Požurilo se uredništvo njihova internetskoga portala likovati već ranim jutrom i na samu naslovnicu, ne mogavši se ne nasladiti, staviše ovo:

   Ali, po presudi brže-bolje sve obrisaše i ploču okrenuše pa pod istu poveznicu (link) podmetnuše skroz drugu priču (provjerite klikom na Googleovom sivom okviru na vrhu). Na sreću Google je sve to arhivirao, a mi spremili na svoj server da budemo još sigurniji. Možda sam malo zakomplicirao, ali ovo je Jutarnji list objavio prije presude, a ovo na istome mjestu (URL) poslije nje.
   Priča druga, Zoran zove Savu. Ako niste gledali HTV-ovu Nultu točku od 19. studenoga 2012. pogledajte je i ne morate čitati dalje. Ako i čitate, isto se vratite na ovo mjesto pa pogledajte (ne znam koliko dugo HRT svoje emisije drži u e-spremištu). Emisija je za temu imala upravo spomenute tri presude, no većina će je zapamtiti po gostovanju Zorana Pusića, inače brata gospođe ministarke, oprostite, ministrice koja se sigurno još sjeća Metkovića od prije 7-8 godina kada je na Maratonu lađa svojim (pomalo iritirajućim glasom) s bine pozdravila lađare pod mostom i pobrala nevjerojatan zvižduk. Bilo je to nedugo nakon njezine izjave kako je Republika Hrvatska za rata u Bosni i Hercegovini bila agresor.
   Ali, vratimo se bratu Zoranu kojega je presuda iz Haaga toliko ražalostila da si je potražio rame za plakanje. Kako ga baš i nije mogao pronaći u svojoj blizini nazvao je telefonom notornoga Savu Štrbca te sebe i njega (jer suze je lio i Sava) utješio rečenicom: „That's one small step for a man, a giant leap for mankind“ ili u prijevodi na hrvatskosrpski: „Gospodine Štrbac, nismo svi u euforičnom stanju, ima nas koji smatramo da je ovo potpuno pogrešno, da je presuda bila osuđujuća to bi bio početak jednog istinskog, dubinskog, pročišćenja i suočavanja s prošlošću hrvatskog naroda. Ovako će ta katarza biti odgođena za izvjesno vrijeme, ali ona mora doći kad-tad.“
   Pusić je, očito, namjerno podmetnuo kukavičje jaje. Ništa novo, jer ono nam se stalno podmeće već desetljećima. On se ne miri s činjenicom da je Oluja bila (a sada je to i potvrđeno) legitimna akcija, bez obzira na to što su nakon nje neki činili zlodjela. Važno je da ta zlodjela imaju svoje počinitelje i da se ne pripisuju cijeloj akciji, tj. tadašnjem vojnom i političkome vodstvu, a u konačnici i cijelome hrvatskome narodu. Jer utabana je to prtina kojom se genocidnost Hrvatima proturuje još od 1945.
   Dakle, zločinci imaju ime i prezime. Na hrvatskome je pravosuđu sada da ih locira, identificira, uhiti i transferira pred lice pravde. Kada to naše pravosuđe (barem većim dijelom uspije) jedan od najtužnijih bit će Zoran Pusić.

P. S.
   Stalno se govori (mediji i neki političari tipa Pupovca tako kažu) da u Hrvatskoj nitko nije procesuiran za ratne zločine. Lijeni (čitanja i istraživanja) tome vjeruju. Do 30. rujna o.g. optuženo ih je 1947, na presudu ih čeka 658, a osuđeno je njih 576. Pogledajte što kažu Podaci o radu državnih odvjetništava na progonu ratnih zločina do 30. 9. 2012., a ovdje su podaci o kaznenim djelima za vrijeme i nakon operativne akcije „Oluja“. Ako mislite da se Ministarstvo usudilo lažirati podatke nazovite Zorana Pusića, ili, još bolje, Savu Štrbca.
Ivica Puljan