Metković, 19.2.2012. - Ovih se dana moglo čuti da će tek 2013. biti vrhunac krize. Sliči mi to na naš pristup EU koji se svake sljedeće godine pomicao naprijed za koju godinu. Sjetite se kako smo 1992. mahali plavim zastavicama s žutim zvjezdanim krugom.
    Ispada da čekamo čudo koje će ovu zemlju izbaviti iz krize. Čuda se događaju, ali tako rijetko da se zato i zovu čuda. Čuda se mogu i stvoriti. Samo ne preko noći. Nikakva strana ulaganja neće nam pomoći. Ona dolaze u neku zemlju da bi sebi priskrbila dobit. Istina je, pomažu i zapošljavanju, ali zar posao svima (koji žele raditi) nije minimum koji bi svaka država, tj. vlast, trebala osigurati svojim stanovnicima. Hrvatska treba proizvoditi, a ne sve moguće uvoziti. Da bi to mogla treba joj obrazovano stanovništvo kojega je danas nedovoljno.
    Dičimo se time kako naša djeca u konkurenciji s mnogom stranom pokazuju puno više znanja. Znaju sve o drugim državama i gradovima, njihovim planinama i rijekama, gustoći naseljenosti… Periodni sustav elementa izbiflat će vamn i u ponoći i u podne, znat će nabrojit svakoga tko je išta napisao od stoljeća sedmog naovamo, a u svjetskim razmjerima sve od pojave klinastoga pisma. Grčko-perzijske ratove znaju bolje od suvremenih Grka, a faraonske dinastije bolje od suvremenih Egipćana. Lijepo je to, mladima pruža osjećaj nadmoći kada se nađu među internacionalnim vršnjacima. A koliko je korisno, tj. uporabljivo? Čemu služe ti naši „leksikoni beskorisnih znanja“?
    Ono u čemu šepamo, a izgleda da ćemo i dalje šepati, visoko je obrazovanje. Ne toliko kakvoćom koliko količinom. Nemojmo se zavarati time što naši mladi stručnjaci u svijetu postižu zapažene rezultate. To su pojedinci kojima je Hrvatska preuska, a nekima i svijet. Domaće gospodarstvo na njih ne može računati. Treba nam armija obrazovanih koja će osmišljani i proizvoditi u Hrvatskoj, a ne nakon fakulteta sreću tražiti vani. Nje, te armije, nema, a da bismo je stvorili treba i novca i vremena. Mi nemamo ni jednoga ni drugoga. A gdje nam je tek cjeloživotono obrazovanje i koliko smo spremni i dalje učiti? To možete vidjeti na gornjemu grafu koji smo pronašli u jednom izviješću Europske komisije. Eto, zato će dogodine netko reći da će tek 2014. biti ona prava krizna godina.
    Povod ovome tekstu govor je jedne američke djevojke koja je, kao najbolja u klasi, izabrana da se na kraju školovanja skupu obrati na svečanosti kojom je obilježen završetak srednjoškolskoga obrazovanja.
Ivica Puljan