Sloboda duha

Lada Žigo, Vjesnik 17. i 18. prosinca 2005.

   Predbožićno i božićno vrijeme potiče na razmišljanja o slobodi duha koja danas može zadobiti baš sve oblike. Naše vrijeme zapravo je carstvo volje, a ne duha, a toga nije pošteđena ni religioznost koja se sve više prizemljuje, ne samo komercijalnom proslavom blagdana, nego i u umjetnosti gdje bi duha trebalo biti. Ona sloboda duha, koju su njegovali klasični majstori prikazujući u kontemplativnom zanosu svete simbole, oslikavajući na skromnom platnu vječnost, postaje sve više dalekom vizijom. Naše vrijeme koje je dobilo bitku za sve emocionalne slobode, dopustilo je svako samoizražavanje, pa i na uštrb tuđih emocija i vidika.
   Ove je godine nagradu za najbolje religiozno djelo u nas, na Uskrs, dobila slika Krista prepunjenoga žicama i čipovima; na slavnoj svjetskoj izložbi Sensation jedna od najplasiranijih bila je slika Majke Božje poprskane slonovim izmetom; i u Muzeju u Los Angelesu predstavljena je 'avangardna' Majka Božja probodena cijevima. Neki 'naprednjaci' predlažu čak i Božić bez Isusa (a što je Božić nego Isusovo rođenje), što je jednako apsurdno kao i da su predložili da se skuha prazna punjena paprika.
Poslije antičkih agnostika, intelektualnih ateista i sličnih, koji znaju objasniti svoju nevjeru, stvorio se neki novi antireligiozni pokret koji hoće hajdučki dokidati simbole, bez rasprave i pogovora. Može se vjerovati ili ne vjerovati u postojanje Boga, ali današnje vrijeđanje svih duhovnih simbola prelazi okvire vjere i nevjere i promovira neuobličeni bijes. Nikada 'umjetnost religije' nije spadala na tu razinu, da dokida sami smisao ideja.
   Mrziti simbole mora da je teška i beskrajna bitka, jer religiozni simboli, kao i Platonove ideje, uvijek jesu, ne mogu se dokinuti. Nekada je i umjetnost stremila visini, danas po brojnim galerijama akrobati žicama i cijevima nebo spuštaju na zemlju, kao da božanske stvari silom žele strmoglaviti u naš jalovi svijet. Just do it!, kazali bi 'efikasni' Amerikanci, pa tako nije problem baciti na svetu sliku kakav biološki sastojak. Eureka, eto umjetnosti, od sebe same! Puka obijest postaje umjetničkim djelom (pa kad je tako, baciti na takva umjetnika jaje iz protesta, također bi bilo umjetničko djelo).
Nema ništa apsurdnije od pokušaja da se ukine metafizika - to je kao i želja da se u svemiru postavi granica svijeta. Ili, kao bijes iz nizine da se dokinu sve visine. Ne moraju se svi slagati s filozofom Pascalom koji kaže da je jedini smisao ovoga (tužna) života vjera u onkrajnji život. Ali, neki drugi svijet mnogima je potreban i stvar je pristojnosti ostaviti njegove horizonte barem u djelomičnu miru.
Umjetnici koji destruktivno vrijeđaju sve simbole, prikazujući ljepotu i mir odurnima, kao da imaju ambiciju da nebo i zemlju stave u isti koš, da začepe svojim poklopcem svaki protok duha. Neki od njih zacijelo bi upuhali i vječnost u vrećicu bombona, napuhali pa - bum! Što je vječnost prema mome trenutku? - pitaju se ti umjetnici, umjesto: Što je trenutak prema vječnosti?
   Nije neprijatelj religije kulturni ateist, nego ekscesni 'nihilist' koji se iživljava po svim pojmovima dobroga i lijepoga, koji želi silovati prostore tihog i neizrečenog. Tko bi, zaboga, mogao uživati u slici Krista poprskanog autorovom mokraćom, još jednom uratku na izložbi Sensation? Što taj prizor pametna znači, osim bijesne volje da se javno izvrijeđa ono što se osobno ne prihvaća? Nema tu ni humanosti, nema tu ni tolerancije (treba li nevjeru dokazati vrijeđanjem vjere?), nema ni duboka smisla (bacanje otpatka dokida smisao osjećaja i misli), pa što na kraju taj prizor jest? Taj prizor poručuje da nema ljepote i nade. I da se stoga tom svijetu treba osvetiti bijesom. Pa i nedužnoj publici koja još vjeruje u neka obećanja.
   Umjetnost, koja je svojim avangardnim trikovima obezvrijedila i nebo, nema više kamo ići. To znači da su sve krajnosti učinjene i da se svaki čin dalje može iskazati kako hoće. Ako sve može biti umjetnost, umjetnosti onda više nema. Ali ima ipak nade - ukidanje suptilnosti nanovo rađa potrebu za oduškom, za suptilnim svijetom. Baš zato, uostalom, toliko su opet u modi religiozne i druge razne duhovne knjige. Uostalom, Božić slavi toliki svijet. Teško je ići i protiv običaja, a kamoli se grčem boriti protiv ideja!

 Prodajna izložba Zadruge Crveni ždral OŠ S. Radića

Jadranka Bulić, Dubrovački vjesnik 9. prosinca '06.

   U okviru prosinačkih svečanosti Grada Metkovića, u GKS-u je otvorena prodajna izložba učeničke zadruge Crveni ždral OŠ Stjepana Radića.
   Pod vodstvom nastavnice Lajle Volarević stotinjak učenika od 2. do 8. razreda u svoje slobodno vrijeme izrađuje i umjetnički oblikuje predmete. Ovaj put izloženi eksponati vezani uz božićne blagdane ponovno su privukli veliki broj znatiželjnika i za kratko vrijeme bili skoro rasprodani. Novac će, kažu vrijedni mali majstori, utrošiti za nabavku materijala za rad. A o njima i uspjesima Crvenog ždrala rekla nam je Lajla Volarević:
   -Ovo su divna djeca, vrijedna i s puno mašte. Za ovu izložbu radili su i pripremali se od rujna. Crveni ždral učenička je zadruga prepoznata i izvan Metkovića. Tako smo nedavno dobili prvu nagradu u Slanom, a prvo mjesto dijelili smo s Opuzencima. Nagradu, novi mobitel, dobile su učeničke radionice Metkovića i Opuzena. Prvenstveno izrađujemo predmete od otpadnih materijala, kaširanog papira, svega iz prirode, a ponešto moramo i kupiti - ljepilo, boju, pribor za rad. Djeca rade timski, ponekad individualno.
   Koliko su se god trudili izrađivati prigodne predmete za ovu izložbu, toliko se danas trude biti pravi trgovci i prodati ih. Posljednjih godina učenička zadruga Crveni ždral izložbama bilježi važnije datume i blagdane kroz godinu.

 Usvojen proračun

Ivana Ilić, Večernji list 15. prosinca '06

METKOVIĆ - Na sjednici je Gradsko vijeće Metkovića prihvatilo prijedlog proračuna za 2007. Planirani je prihod 22,808.893 kuna, planirani je rashod 22,708.893 kuna, a neraspoređeni prihodi 100.000 kuna.
   Prije glasovanja o prihvaćanju proračuna u ime HDZ-ovih vijećnika očitovao se Igor Vidović, koji je rekao da predloženi proračun nije ni socijalan ni razvojan. Nakon toga su HDZ-ovi vijećnici, njih pet, zbog neslaganja s predloženim proračunom napustili sjednicu.

 Informatizacija društva

Branka Valentić, Vjesnik 19. prosinca 2006.

   Premijer je izrazio nadu da će u roku godinu dana Internetom biti moguće predati i redovitu godišnju prijavu poreza
   Premijer Ivo Sanader dodijelio je u ponedjeljak u zagrebačkom hotelu »Westin« petu po redu premijerovu web nagradu. Nagrada je otišla u ruke splitskoj tvrtki swinsoftware.com, a riječ je o najvećoj nagradi za doprinos web tehnologijama u Hrvatskoj.
   »Zadaća Vlade je da se informatičke tehnologije kroz zakonodavne okvire što više prošire, iako već imamo dobre rezultate«, rekao je Sanader. Dodao je da se, prema posljednjim anketama, Hrvatska u nekim segmentima njihove primjene nalazi u sredini, ali ponegdje i na vrhu tablica.
   Istaknuo je rezultate rada Središnjeg državnog ureda za e-Hrvatsku, koji u potpunosti provodi svoj četverogodišnji plan. Spomenuo je digitalizaciju zemljišnih knjiga i katastra, web stranice svih hrvatskih škola, kao i mogućnost uplate PDV-a Internetom. Izrazio je nadu da će u roku godinu dana Internetom biti moguće predati i redovitu godišnju prijavu poreza.
   »Kao srednja zemlja u Europi, nemamo većih aduta od znanja«, rekao je Sanader, te ponovio da je društvo temeljeno na znanju preduvjet za gospodarstvo temeljeno na znanju. Premijerova web nagrada dodijeljena je u sklopu dodjele nagrade stotinu najboljih hrvatskih web stranica, te nagrada za inovacije u visokim tehnologijama, koju već šestu godinu organizira i dodjeljuje tvrtka Vidi.

 Jezikoslovlje

Živana Morić, Vjesnik 19. prosinca 2006.

   U poplavi engleskih riječi i izraza u novinama uočava se zabrinjavajuća pojava: te se strane riječi tumače hrvatski riječima u zagradama
   Što se događa s hrvatskim književnim jezikom, prijeti li mu doista nestanak i je li prevlast engleskoga već tolika da hrvatski u javnoj uporabi biva neprepoznatljivim? Jesu li pretjerane tvrdnje o tome da standardni jezik Hrvata u novinama, na televiziji, radiju i u računalnoj komunikaciji postaje second hand language, kako, po svemu sudeći, hrvatski doživljavaju slijepi obožavatelji svjetskih trendova, uvjereni da su samo engleski i njegova američka inačica dostojni uzvišena statusa službenog jezika u globalizirajućemu svijetu?
Ne može se reći da su posrijedi katastrofična upozorenja jer svakim danom svjedočimo sve agresivnijoj uporabi engleskih riječi i izraza, i to ne samo kao ravnopravnih dijelova hrvatskih rečenica, nego i kao samostalnih naziva bilo političkih, gospodarskih, kulturnih ili sportskih zbivanja, naziva prodavaonica, tvrtki, obrtničkih radionica, televizijskih emisija, čak i novina … a sve to u državi u kojoj je prema ustavu u službenoj uporabi hrvatski jezik.
   Unatoč, doduše rijetkim, apelima jezikoslovaca da se pravilno (pre)imenuju, primjerice, pogrešni nazivi festivala poput Pula film festival u Pulski filmski festival ili novijega lingvističkoga križanca One take film festival Zagreb u Zagrebački festival filmova jednoga kadra, ništa se nije promijenilo. Naprotiv, krugovi jezičnih barbarizama samo se šire. Tako smo u Hrvatskoj dočekali i stručne knjige domaćih autora, ali s engleskim naslovima.
   Spomenimo tek jedno takvo izdanje, knjigu što ju je ovih dana mlada zagrebačka psihologinja objavila pod naslovom »Coming out«. Ta engleska fraza označava javno deklariranje homoseksualnosti, na hrvatskome bismo rekli izlazak iz sjene ili iskorak.
   Zašto takvi naslovi ostaju neprevedeni i zašto se autori ne potrude pronaći primjeren izraz na hrvatskome, osobito kad nije posrijedi potreba međunarodne znanstvene komunikacije, neizbježno je pitanje u situaciji kada nam anglizmi preplavljuju materinski jezik do te mjere da se počinjemo osjećati nepismenima.
   Znanstvenici nerijetko strani naziv opravdavaju onim što zovu zahtjevom struke, iza čega se, valja priznati, u mnogih lako sakrije nepostojanje želje da se u vlastitome jeziku pronađe riječ za novi pojam.
Nasuprot grubom, izravnom presađivanju anglizama postoji i ono suptilnije, tim opasnije, kada se uz engleske riječi u hrvatskim novinskim tekstovima stavlja njihov prijevod. Evo primjera: jedne dnevne novine pišu o ilegalnim automobilskim utrkama noćnim Zagrebom.
   Novu zabavu, s nepodnošljivom lakoćom jezičnoga papagajstva, nazivaju street race, a tik uz engleski naziv u zagradama objavljuju hrvatski prijevod, valjda za one manje upućene u »dražesti« jezičnoga globalizma. Tako hrvatski naš svagdanji, kako mu znamo tepati dok istodobno nimalo obzirno potiremo njegove vrijednosti, postaje pomoćnim jezikom u razumijevanju engleskoga.
   Taj sociolingvistički fenomen izvanredno je uočila poznata jezikoslovka Nives Opačić. U svojoj novoj knjizi »Hrvatski u zagradama«, s podnaslovom »Globalizacijske jezične stranputice«, objavljenoj u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade, pod uredništvom Anite Šikić, donosi abecednim redom nanizane engleske izraze koje prati mala studija što ubojitom snagom jasne i čvrste argumentacije pokazuje kako mi sami svoj materinski standardni jezik stavljamo u zagrade kao objašnjenje engleskih riječi upotrijebljenih u novinskim člancima.
   Uz svaki primjer naveden je njegov izvor i autor te prijevod izraza što pridonosi vjerodostojnosti i didaktičkoj svrhovitosti zapisa, koji poput priručnik pokazuju da se sve englesko može prevesti na hrvatski. Pri tomu Nives Opačić, iza koje je četrdesetak godina praćenja hrvatskoga jezika u javnoj porabi, naglašava da prstom nikad ne upire u osobu nego u pojavu.
U predgovoru knjige kao u svojevrsnu ogledu o stanju duha u hrvatskome društvu upozorava da su u zadnjih petnaestak godina promjene u hrvatskome jeziku sve brže, da je svekoliko znanje – a pogotovo znanje hrvatskoga jezika i o hrvatskome jeziku – sve manje, a neodgovornost prema pisanoj i izgovorenoj riječi sve veća.
   Na žalost, lako se složiti s tvrdnjom da je u svemu što smo dosad zvali kulturom, pa i u jezičnoj kulturi, u njezinim, preciznije rečeno, ostatcima ostataka zavladala ravnodušnost. Zanos devedesetih, kada smo sa stvaranjem hrvatske države osvajali i jezičnu slobodu, duboko svjesni važnosti hrvatskoga jezika kao neprijeporne odrednice nacionalnoga identiteta, kao da se istopio pred kušnjama novoga vremena.
   Suočeni smo s općom nebrigom za hrvatski jezik, koja se – kakva li apsurda! – ogleda i u smanjenju broja sati materinskoga jezika u osnovnim školama. Nedostaje nam jezična politika, mjerodavne institucije šute, a šute i političari – naravno šute o jeziku držeći da je ta tema izgubila svoj politički potencijal te stoga zaista više ne može privući birače.
   Mediji pak, oni isti koji nekritičnim preuzimanjem engleskih riječi i fraza hrvatski čine sve manje razumljivim njegovim vlastitim govornicima, o hrvatskome pišu i govore samo u slučajevima kad se kakav jezični prijepor, stvarni ili izmišljeni svejedno, napumpa do veličine prvorazrednoga skandala. K tomu, standardni jezik valja učiti, što predmnijeva stanoviti napor, a u kulturi lagode i užitka lakše je meditirati u kući Big Brothera negoli se baviti jezičnim i pravopisnim normama.
   Je li uzrok tomu kakva hrvatska posebnost ili nas, volimo reći, estradizacija duha pa i onoga jezičnoga zahvaća kao prirodan dio današnjega svijeta? Nives Opačić nalazi da su moćna tehnologija, mediji i industrija zabave osobito mlade ljude diljem svijeta prometnuli u »konzumente«, u ovisnike te iste tehnologije i medija. Po cijelom svijetu gledaju se iste TV serije, jede ista na brzinu pripremljena hrana – fast food – i piju ista pića, a mediji su ti koji »dizajniraju i mišljenje, i ukus, i potrebe, i moral«. Riječju, novi kolonijalizam je drugo ime za profit.
   Iz svega toga proizlazi potreba za oponašanjem moćnih pa time i najmoćnijega jezika – engleskoga. Znana kao zauzeta čuvarica dobra hrvatskoga, Nives Opačić će tragom jezika kao precizna društvenoga seizmografa ustvrditi da vlast nad jezikom u medijima preuzimaju pokondirene tikve, snobovi, poluobrazovani pomodari koji smatraju da je vrjednije, umnije, pametnije pa i probitačnije rabiti strani jezik umjesto hrvatskoga.
   Naravno da hrvatski nije izoliran, dodaje, on neizbježno prima engleske izraze prodorom novih tehnologija, ali pogrešno je trčati im u susret, pomagati mu u tom prodoru i od vlastitoga jezika stvarati bastardni jezik koji je smiješan i anglosaksonskim »uzorima«.
   Treba li uopće kazati da nitko razuman nije protiv toga da mladi ljudi znaju engleski. No, problem je u tome što je njihov engleski sveden na 200 riječi, i to su razgovorne fraze uglavnom iz američkoga žargona, čak šatrovačke fraze. To potvrđuju podatci o tome da na prvoj godini studija engleskoga jezika studenti padaju iz engleskoga diktata jer ne znaju pravilno napisati engleske riječi.
Stoga mlade treba poticati na učenje hrvatskoga standardnog jezika jednako kao i engleskoga, istodobno jačajući im svijest o važnost materinskoga jezika. Treba početi od – hrvatske abecede budući da ni nešto tako temeljito za svaki jezik kao što je abeceda u hrvatskome jeziku »ne štima«.
   Slova hrvatske abecede čitaju se na engleski način pa svakodnevno slušamo pogrešno čitane kratice, primjerice, PTSP kao pi ti es pi umjesto pe te es pe ili CV, latinsku kraticu za curriculum vitae, kao si vi. No, mnogi idu i korak dalje pa se engleskim koriste kao posrednikom u preuzimanju grčkih slova. Primjer je nova serija Olympusovih fotoaparata nazvanih po grčkom slovu µ, mi, koja je u Hrvatskoj preimenovana u »mju seriju«.
   Kad se svlada abeceda, jamačno je lakše razumjeti zaključak koji se nameće nakon niza ilustriranja uporabe engleskoga uz hrvatski kao drugi ili pomoćni jezik. Kada je početkom godine tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Ralph Frank riječkoj Sveučilišnoj knjižnici predao vrijednu donaciju, jedan je dnevni list objavio da je tom prigodom otvorio »American Corner, odnosno kutak za sve one koji o američkoj kulturi žele doznati više«. Zaista, taj American Corner je tako dobro objašnjen da poželite tamo biti. Stoga se autorica poticajne knjige »Hrvatski u zagradama« s razlogom pita: Ako je hrvatski dobar za objašnjenje, zašto je strani naziv uopće potreban?!
   To je pitanje njezin ceterum censeo ne samo u slučaju američkoga kutka nego i Jack Daniel"s Barbecue Competitiona na Jarunu, što će reći natjecanja u roštiljanju, Bay Watcha po naški spasilačke službe, prime timea – udarnoga, najgledanijega termina i breaking newsa – najnovijih vijesti… Više i nije vijest da se hrvatske novine moraju čitati s englesko-hrvatskim rječnicima jer kako odgonetnuti značenje svih tih silnih uljeza u hrvatsko pismo i govor.
   Valja ponoviti da knjiga »Hrvatski u zagradama« nije knjiga protiv engleskog jezika, ali jest za hrvatski. Jer, kako kaže njezina autorica, bio bi apsurd da nakon tolikih stoljeća življenja u drugim državama, kad konačno imamo vlastitu hrvatsku državu, u njoj – zaslugom nas samih, izgubimo vlastiti, hrvatski jezik. Globalizacija je samo izgovor i traženje dežurnoga krivca negdje drugdje i u nekom drugom, uvjerena je Nives Opačić, koja utemeljeno, dosljedno i beskompromisno razotkriva stranputice hrvatske jezične zbilje.
   Hoće li takvi napori donijeti ploda, teško je reći bivajući u procijepu između crnih slutnja o prijetnji nestanka hrvatskoga i optimističnih pogleda koji lapidarno odvraćaju: globalizacija je stara koliko i svijet, jučer svileni putovi, danas naftovodi, jučer latinski, danas engleski. Hrvatski je preživio nemirna stoljeća pa zašto i u onim nadolazećima koja ne će biti ništa mirnija, ne bi nastavio svoj povijesni hod?. Vau, jamačno će uskliknuti mnogi čitatelj, po engleski, moderno, kak" se šika (iako se u hrvatskome tim stranim vau označava lavež pasa). Pitanje s početka teksta kao da dobiva smisao Pitijina zareza.

 Izvoz

Ivana Ilić, Večernji list 19. prosinca 2006.

   Iako u Hrvatskoj nema certifikatorske kuće ovlaštene izdati certifikate za poljoprivredne proizvode, koji bi na taj način lakše našli put do polica u trgovinama Europske unije, 26 proizvođača mandarinki iz doline Neretve ovih dana dobilo je skupni certifikat Konzum EurepGAP. Certifikaciju je provela austrijska tvrtka agroVet kao nezavisno tijelo akreditirano prema međunarodnom standardu EN 45011.

Crvena ploča
– Niko Kapović, direktor Konzuma u Opuzenu, zaslužan je za ideju certifikata za mandarinku. Shvatio je kako se sve administrativne barijere najlakše mogu preskočiti ulaskom u udruženje EUREP, koje su 1997. pokrenuli maloprodajni lanci što se bave prehranom – rekao je Jakim Vištica iz Opuzena, jedan od proizvođača mandarinki. Njegova parcela na prvi se pogled od susjednih razlikuje samo po crvenoj ploči s identifikacijskim brojem koju je, po zakonu, morao postaviti.

Puno dokumenata
– Najveći problem jest opširna dokumentacija koju sam morali priložiti kako bismo dobili evidencijski broj. Usto, puno vremena potrošili smo slušajući predavanja o zaštiti na radu, higijenskim uvjetima pri berbi i održavanju. Certifikatore ne zanima tko je vlasnik zemlje, važan im je samo katastarski broj kako bi dolaskom u inspekciju pronašli parcele bez ičije pomoći. Od nas se traži da vodimo dnevnik u kojem točno piše koje smo zahvate i kada radili na zemljištu i nasadima - priča Vištica te dodaje kako proizvođači moraju i gnojivo i zaštitna sredstva te skladišni prostor prilagoditi propisima.

Nije komplicirano
   I dok se sve čini kompliciranim, Vištica nas uvjerava kako je većinu navedenog radio i do sada. Kako kaže, i prije je vodio knjigu ulaza i izlaza jer se jedino na takav način može vidjeti rezultat, odnosno zarada.
– Dobivanje certifikata vjerojatno neće povećati cijenu mandarinki, ali meni i ostalima omogućit će plasman ukupne proizvodnje, što je iznimno važno – kaže Vištica, koji pod nasadom mandarinki ima pet hektara zemljišta. Dakle, ovisno o vremenskim uvjetima može proizvesti i do 20 vagona mandarinki pa ne čudi što mu je vrlo bitno osigurati sigurno tržište za plasman tako velike količine ploda.

 Potrošačka kultura

Gordan Pandža, Vjesnik 21. prosinca 2006.

   Božić, nekada blagdan obiteljske intime, posljednjih se godina, u našem tranzicijskom društvu, sve više pretvara u amerikanizirani »live-show«. Skromnim kućnim jaslicama pretpostavljaju se raskošni supermarketi, polnoćka se dočekuje na »tulumima« umjesto u molitvi, mala intimna darivanja zamijenjena su rastrošnim »šopinzima«…
   Božićno vrijeme tako se sve više doživljava kao prigoda za jeftinu kupnju na rasprodaji, kao kratki predah od cjelogodišnjih egzistencijalnih briga i uvertira u još raskošnije novogodišnje slavlje. Jer već se uobičajilo da je vrijeme između Božića i dočeka Nove godine prigoda u kojoj show-business cvate i to što se kod nas intenziviralo posljednjih godina može iznenaditi samo one koji nisu vidjeli kako se Božić već desetljećima dočekuje u »dekadentnim« metropolama »trulog« Zapada. To što središta i trgovi naših gradova, u božićno vrijeme iz godine u godinu počinju sve više ličiti na scenografiju »lasvegaških« mjuzikla, samo je danak koji plaćamo suvremenoj potrošačkoj kulturi Zapada, kojoj tako odano i ne pitajući za cijenu hrlimo u strasni zagrljaj.
   Stoga, gledano sa stajališta kršćanskog karaktera Božića, stoji primjedba kardinala Josipa Bozanića da se Božić pretvara u promičbu svojevrsne »potrošačke građanske religije«. Međutim, Božić je odavno prestao biti samo blagdan kršćana i s vremenom je za velik broj građana, kako ateista i vjerski ravnodušnih tako i onih koji se samo deklariraju kršćanima, postao izrazito sekularizirani praznik, praznik čisto svjetovnih zadovoljstava.
   Kako u današnjem vremenu sveprisutne internetizacije i panoptikuma elektroničkih medija, ljudska intima sve više gubi na vrijednosti a glorificira se i idolizira narcisoidni egzibicionizam, tako je i Božić konzumističkoj većini zanimljiv samo kao scenski spektakl pod šarenim svjetlima, s raskošnom koreografijom i bučnom pozadinom, koji naprosto bombardira sva osjetila iz svih raspoloživih oružja. Zaista, koga takav senzualistički Božić može ostaviti ravnodušnim: ili će vas oduševiti ili će vam se zgaditi na prvi pogled. Poput polubizarnog-polubanalnog live-showa Big Brother.
   A kako stvari s njime stoje ubuduće bismo vlastitu obiteljsku proslavu Božića lako mogli pratiti direktno »online«, u režiji, produkciji i aranžmanu Velikog brata s malih ekrana. I sve to po pretplatnoj cjeni.

 Feral otkriva

Luko Brailo, Feral.hr 3. siječnja 2007.

Zašto se prešućuje zajednički elektro-energetski projekt stručnjaka iz Hrvatske i Republike Srpske
  Hrvatski su mediji, HEP i Vladina ministarstva prešutjeli vijest o trebinjskoj prezentaciji projekta izgradnje "Hidroelektrane Dubrovnik 2", u čemu su sudjelovali i stručnjaci zagrebačkog "Elektroprojekta". Očito da nije problem samo u mjestu promocije, u kojemu je inače smješteno i sjedište Elektroprivrede Republike Srpske, s kojom Hrvatska elektroprivreda ima podosta problema u raspodjeli struje. Realizacija ovog projekta aktualizira i zabrinutost HSP-ovca Tadića i SDP-ovca Pančića, koji su ukazali da bi novim energetskim projektima u pitanje mogla doći i plodnost Neretvanske doline, što ovisi o brojnim izvorima kojima prijeti isušivanje.

   U Hidroelektranama na Trebišnjici (HET) predstavljen je projekt izgradnje "Hidroelektrane Dubrovnik 2", odnosno idejno rješenja i studija izvodljivosti koje je izradila zagrebačka tvrtka Elektroprojekt d.o.o.. Uz zagrebačke stručnjake u izradi tog projekta sudjelovali su i njihovi kolege iz HET-a. Ideja za njegovim ostvarivanjem potječe iz šezdesetih godina, kada je građena "Hidroelektrana Dubrovnik", i kada su izgrađeni objekti za njezinu drugu fazu, istaknuto je na predstavljanju spomenutog projekta. Cilj tog zahvata je da hidroelektrana koja - kako stručnjaci kažu - proizvodi temeljnu električnu energiju, postane vršna kako bi se povećala rentabilnost cijelog postrojenja. Na taj bi se način smanjio broj sati rada, ali bi se povećala ukupna snaga elektrana na 520 megavata od dosadašnjih 216 megavata kolika je proizvodnja "Hidroelektrane Dubrovnik 1". U izgradnju "Hidroelektrane Dubrovnik 2" bilo bi uloženo oko 175 milijuna eura, a gradnja bi mogla trajati oko tri i po godine.
   Ovu vijest zanimljivu i s gospodarskog, energetskog, financijskog, ekološkog pa i političkog stajališta objavio je bosanskohercegovački neovisni online business magazin "Biznis.ba", no u hrvatskim je medijima - prešućena. Nema je ni na službenim web-stranicama Hrvatske elektroprivrede. Možda je razlog u tome što je prezentacija projekta "Hidroelektrana Dubrovnik 2" upriličena 28. prosinca prošle godine u Trebinju gdje je sjedište HET-a, ali i Elektroprivrede Republike Srpske (ERS). Budući da HEP ima i poprilično problema s ERS-om u odnosu na raspodjelu struje iz "Hidroelektrane Dubrovnik 1" kao i Termoelektrane Gacko, onda očito nije dobro talambasati i o nekim mogućim novim (zajedničkim?) ulaganjima.
 
Nemušto demantiranje
   Uostalom, ne tako davno, sredinom studenoga prošle godine, aktualni doministar za energetiku Željko Tomšić osjetio je potrebu u domaćim medijima "opovrgnuti" pisanje bosansko-hercegovačkih glasila o "dogovorenim zajedničkim ulaganjima" između Hrvatske i Republike Srpske u elektroenergetskom sektoru. Podsjećamo, to je nemušto demantiranje uslijedilo mjesec dana nakon lanjskog banjalučkog susreta premijera RS-a Milorada Dodika i tamošnjeg ministra energetike Milana Jelića, koji su ugostili doministra Tomšića i predsjednika Uprave HEP-a Ivana Mravka sa suradnicima. Tom su prigodom, objavili su bosanskohercegovački mediji (i onda je na hrvatskoj strani vladao muk!), "obje strane pokazale spremnost da u narednom periodu pristupe zajedničkim ulaganjima u planirane elektroenergetske objekte na slivu rijeke Trebišnjice koje bi – vlastitim sredstvima – realizirale Elektroprivreda Republike Srpske i Hrvatska elektroprivreda". Na tom je sastanku također dogovoreno kako će "ERS i HEP pripremiti svu dokumentaciju i nakon pribavljanja mišljenja Vlade Republike Srpske i Vlade Hrvatske nastaviti planiranje aktivnosti na izgradnji novih kapaciteta u okviru projekta 'Gornji horizonti rijeke Trebišnjice' i 'Hidroelektrane Dubrovnik 2'".
    No, na tom sastanku ništa nije potpisano ni konkretizirano, bučio je potom doministar Tomšić, uvjeravajući novinare kako u Banjoj Luci nije dogovorena gradnja "Hidroelektrane Dubrovnik 2" i hrvatska potpora projektu Gornjih horizonata koji - Feral je pisao o tome - predviđa prevođenje voda iz sliva Neretve u sliv Trebišnjice gradnjom novih hidroelektrana "Dabar", "Nevesinje" i "Bileća" te daljnje usmjeravanje tih voda u Bilećko jezero.
 
Ekološke dileme
    Zanimljivo: ništa navodno nije ni potpisano ni dogovoreno, ali mjesec i nešto dana nakon doministrova "demantija" u Trebinje putuju stručnjaci zagrebačkog Elektroprometa da bi s kolegama u HET-u, koji su i sami sudjelovali u izradi idejnog rješenja "Hidroelektrane Dubrovnik 2", razjasnili prednosti moguće gradnje novog elektroenergetskog objekta. Usto valja zamijetiti i da je poduzeće HET Vladi Republike Srpske još u vrijeme kada se "ništa nije potpisivalo i dogovaralo" kandidiralo dva projekta za tekuću privrednu godinu, i to izgradnju HE Bileća i brane Dubrovnik 2, kako su to krajem listopada objavili bosanskohercegovački mediji, uz dodatak da bi se "time racionalnije koristile vode iz sliva rijeke Trebišnjice".
   Da ne bi bilo zabune, treba politički, gospodarski i na druge načine surađivati sa susjedima, ali bi isto tako bilo dobro kad bi HEP ponekad obavijestio i vlastitu širu potrošačko-poreznu javnost u odnosu na neke moguće planove koji sobom nose i dosad nerazjašnjene ekološke dileme. Među ostalim, nije uopće sporna činjenica da Republika Srpska ostvarivanjem projekta "Gornji horizonti sliva Trebišnjice" gradnjom triju hidroelektrana i završetkom gradnje tunela od Fatničkog polja do Bilećkog jezera planira postati najvećim izvoznikom struje u regiji, te da je to jedan od najvećih projekata i investicija u elektroenergetskom sektoru BiH, u koji se kani uložiti najmanje 668 milijuna dolara.
    S druge pak strane, nije sporno i da je Hrvatskoj potrebna novoproizvedena električna energija, te da je po stručnim parametrima gradnja "Hidroelektrane Dubrovnik 2", i uz ulaganje od 175 milijuna eura isplativa investicija kroz razdoblje od dvadesetak godina. Taj projekt, među ostalim, predviđa gradnju novog dovodnog tunela od petnaestak kilometara za potrebe te hidroelektrane (do postojećeg objekta "Hidroelektrane Dubrovnik 1" u Platu, u Župi dubrovačkoj), ugradnju nova dva agregata, smanjenje dotoka hladne vode u Župski zaljev, što bi ujedno razriješilo to osjetljivo pitanje za vrijeme trajanja turističke sezone u Župi dubrovačkoj.
    Isto tako, napominju stručnjaci, "osim povećanja proizvodnje električne energije na sustavu rijeke Trebišnjice poboljšala bi se i njezina kvaliteta, jer se sa sadašnjeg udjela vršne energije od oko 5,6 ugradnjom nova dva bloka u Hidroelektrane Dubrovnik on penje na oko 36,5 posto", što višestruko povećava rentabilnost cijelog postrojenja.
 
Neretvanska opasnost
    Ni to sa stručnog stajališta ne bi trebalo biti sporno, tim više što su u razradi idejnog rješenja gradnje "Hidroelektrane Dubrovnik 2" sudjelovali uvodno spomenuti stručnjaci i iz Zagreba i iz trebinjskog HET-a. No, iz ekološkog kuta gledanja, na te mega ili manje planove o kojima se "ništa nije ni potpisivalo ni konkretiziralo" ostalo je nejasno zašto se, primjerice, u trebinjskim dokumentima o "Hidroelektrani Dubrovnik 2" na više mjesta spominju tzv. postojeće ali i prevedene vode iz sliva Trebišnjice, što se konkretnije odnosi na prevedene vode s Dabarskog polja. Jer nije tome davno otkako su u hrvatskom Saboru zastupnici Tonči Tadić (HSP) i Ivica Pančić (SDP) pitali što će hrvatska Vlada poduzeti kako se ostvarivanjem projekta "Gornji horizonti sliva rijeke Trebišnice" (GH) ne bi ugrozila plodnost doline Neretve. Nije, naime, nikakva tajna da bi realizacija tog projekta mogla biti i pogubna za Neretvansku dolinu s obzirom na to da ekolozi upozoravaju na mogućnost presušenja Bune, Bunice i Bregave kod Mostara i Stoca, te još 400 manjih izvora, čija bi posljedica "bilo drastično smanjenje količine vode u toku Neretve".
     Iako je hrvatski premijer Ivo Sanader još krajem lipnja najavio "primjereno reagiranje i zaštitu delte Neretve", od tada do danas šira hrvatska javnost nije obaviještena o modalitetima tog "primjerenog reagiranja". Umjesto toga, u listopadu se put Banja Luke otisnulo visokorangirano hrvatsko izaslanstvo, u studenom je resorni doministar Tomšić opovrgavao kako se "nije ništa potpisalo ni konkretiziralo", da bi, eto, između Božića i Nove godine u Trebinju, u sjedištu HET-a, bio predstavljen projekt i studija izvodljivosti moguće izgradnje "Hidroelektrane Dubrovnik 2".

 Graditeljstvo

B. Te., Vjesnik 12. siječanj 2007.

ZAGREB - Na plenarnoj sjednici Strukovnog udruženja graditeljstva održanoj u četvrtak u Hrvatskoj gospodarskoj komori u Zagrebu za predsjednika Udruženja graditeljstva izabran je Željko Žderić iz tvrtke Konstruktor inženjering. Na funkciju zamjenika predsjednika izabrani su Berislav Šmit iz tvrtke Gradnja i Andro Nižetić iz Tehnike. Od 2002. do 006.godine Udruženje se bavilo proširenjem kolektivnog ugovora za graditeljstvo i izvozom građevinskih usluga, a u idućem razdoblju posvetit će se jačanju izvoza.

Hina, Vjesnik 18. siječnja 2006.

  ZAGREB - Iz SDP-a su u srijedu prozvali Vladu za netransparentnost i nezainteresiranost prema gradnji niza hidroelektrana u gornjem toku Neretve, projekt »Gornji horizonti«, upozoravajući kako bi skori početak njegove realizacije u Republici Srpskoj mogao imati dalekosežne ekološke i gospodarske posljedice za hrvatsku dolinu Neretve.

  Zamjenica predsjednika SDP-a Željka Antunović na konferenciji za novinare kazala je da Vlada šuti o tom projektu, i da se, unatoč svoj ozbiljnosti i složenosti projekta o kojemu uvelike ovisi i energetska budućnost Hrvatske, ponaša površno i tajanstveno. Vladu je pozvala da se žurno očituje o tome kakvi su interesi Hrvatske da sudjeluje u tom projektu, kakvi su mu ciljevi, koliki je i postoji li hrvatski dug zbog korištenja rijeke Trebišnjice u Republici Srpskoj, koliko »Gornji horizonti« koštaju Hrvatsku. SDP-ov saborski zastupnik Ivica Pančić je za netransparentnost oko projekta »Gornji horizonti« prozvao i HEP, posebno stoga što su njegovi čelnici te predstavnici Ministarstva gospodarstva, kako je rekao, lani u lipnju i listopadu o tom projektu razgovarali s predstavnicima političkog i gospodarskog života RS-a, te dali potporu projektu. Hrvatskoj je javnosti, upozorio je, sve to prešućeno.

 Automobil sletio u kanal:

Ivana Ilić, Večernji list 18. siječnja 2007.

Mladi bračni par Ivana (20) i Marko Obrvan (20) iz Metkovića poginuli su u srijedu navečer oko 20.30 sati u Ulici Petra Krešimira IV. kod kućnog broja 128. Iako je ta ulica jedna od najprometnijih u gradu, nitko nije bio svjedok događaja. Susjedi su čuli škripanje guma prilikom kočenja, ali kako drugih znakova nije bilo, nitko na to nije obraćao pozornost.
Auto je sletio u kanal s vodom. Možda bi bio primijećen tek ujutro da se pred kućom nije zatekao jedan od stanara s kućnog broja 128, koji je odmah izvijestio policiju. Auto je izvučen u 21.55 sati. Policija je utvrdila da je Marko Obrvan upravljajući hyundaijem ponijem MA 272-M, pri kočenju zbog neprilagođene brzine i mokra kolnika sletio na zemljano proširenje, nakon čega je prednjim dijelom vozila udario u strmo proširenje i prevrnuo se na krov u kanalu s vodom širokom tri i pol metra te dubokom oko metar i pol.
 U kanalu je auto bio potpuno pod vodom, osim stražnjih kotača. Zašto je došlo do kočenja na potpuno ravnom dijelu ceste, vjerojatno će ostati tajna. Inače, čitavom ulicom, do kuće preminulih, nema ni kapi vode osim na mjestu na kojem je mladi bračni par poginuo ostavivši iza sebe šestomjesečnog sina Bornu.

 OBITELJSKI NAGOVOR

Ivica Marković, Slobodna Dalmacija 15. veljače 2007.

Bivšu misicu na slikanje Križnog puta nagovorio je svekar Vlado, a djela će crkvi biti darovana iduće srijede.

Suzana Štimac, supruga bivšeg nogometaša Igora Štimca, "za ljubav svekra Vlade" naslikala je 14 slika Križnog puta, koje će iduću srijedu biti darovane za novosagrađenu crkvu sv. Petra i Pavla u Kleku.
- Crkva je iznikla na darovnici preminule Matije Prović. Sada su na red došle slike Križnoga puta, koje smo svakako željeli imati u crkvi. Kako znam da moja nevjesta "ima mota" u slikanju, zamolio sam je da nam naslika Križni put - govori Vlado Štimac. Suzana nije mogla odbiti molbu svekra Vlade i prije pet mjeseci spremno se uhvatila kista.

Ulje na platnu
- Utrošila sam dosta slobodnog vremena, ali mi nije žao. Ispunila sam im veliku želju i privela posao kraju. Uspješno ili ne, to će drugi ocijeniti, no meni se osobno dopada. Radi se o slikama veličine 70 x 60 cm, a tehnika je ulje na platnu. Najteže je pravilno kompozicijski postaviti sliku. Ponekad sam imala i po četiri platna istodobno, na četiri različita štafelaja - kazuje Suzana koja je, tek nakon duga nagovaranja, pristala da se nešto napiše o njezinu djelu.
Miss bivše države svoju je nadarenost za slikanje otkrila u najranijoj mladosti.
- Ma to je više hobi koji mene ispunjava, kada sam napeta. Kad imam slobodnog vremena, uvijek nešto slikam, povučem se u svoj mali atelje i tako se opuštam - kazuje Suzana.
Do sada je imala dvije izložbe. Dubrovačku i splitsku javnost zainteresirala je slikama cvjetnih aranžmana.

Cvjetni motivi
- Mnogi mi prigovaraju zašto pretežno slikam cvjetne motive, no ja sam sebe u tome pronašla i dok god budem imala volje slikati te motive, to ću i raditi. Suprug Igor mi je potpora i najvažnije mi je da obitelj ne "pati" zbog moga hobija - zaključuje Suzana Štimac.
Dok je živjela u Velikoj Britaniji, gdje je Igor igrao nogomet, Suzana je završila Open College of Art. Svoju inspiraciju je pronašla u djelima američke slikarice Georgie O'Keeffe, koja je također pretežno slikala cvjetne motive.

 Jambo:

, Večernji list 9. veljače 2007.

DUBROVNIK – Oporbeni vijećnici HDZ-a, HSLS-a i HSP-a u Dubrovačko-neretvanskoj skupštini od jučer sudjeluju u radu skupštinskih odbora.
Na jučerašnjoj sjednici Županijske skupštine dubrovačko-neretvanske sami su zatražili dopunu odbora iako su proteklih šest sjednica to odbijali učiniti stalno tvrdeći da Skupština radi nezakonito.


Projekt navodnjavanja
Odbor za izbor i imenovanja prihvatio je prijedlog oporbe da dobiju trećinu predsjedničkih mjesta u čak dvanaest skupštinskih odbora.
Stipo Gabrić Jambo, čelnik vladajuće koalicije, s jučerašnje sjednice zatražio je očitovanje Vlade Republiko Hrvatske o budućnosti doline Neretve s obzirom na gradnju projekta hidroelektrane Gornji horizonti, koji je, prema njegovim riječima, Republika Srpska već počela izrađivati.
– U pitanju je koža 40.000 ljudi koji od poljoprivrede žive u dolini Neretve. Naime, Milorad Dodik, predsjednik vlade RS, rekao je da za to ne trebaju suglasnost hrvatske strane i već su počeli graditi tunel od Gackog polja do Bilećkoga jezera. Neretva će ostati bez vode iz pritoka i 400 malih izvora, a naša vlada nema o tome jasan stav – poručio je Stipo Gabrić Jambo.
I dožupan Ivo Karamatić potvrdio je da Ministarstvo poljoprivrede u dolini Neretve planira ostvariti 120 milijuna kuna vrijedan projekt navodnjavanja.
– Ministarstvo kulture pak do ljeta planira na Neretvi proglasiti park prirode, a to je kolizija. Sve ovisi o Republici Srpskoj i dovodi u pitanje i poljoprivredu i park – rekao je Ivo Karamatić.

Ilegalno plaćanje
Dožupan Ivo Karamatić potvrdio je i to da Grad Dubrovnik nije platio Županiji, odnosno ŽUC-u, koncesiju za naplatu parkiranja na Putu Ive Vojnovića za lanjsku godinu te da novi ugovor, za ovu godinu, stoga još nije potpisan.
Dubrovačka gradonačelnica Dubravka Šuica, vijećnica u Skupštini, nije ponudila odgovor na pitanje zašto Grad Dubrovnik i dalje građanima ilegalno naplaćuje parkiranje.

 MEGALOMANIJA

Ivo Raguž, Slobodna Dalmacija 16. veljače 2007.

Saznavši iz medija za plan navodnog skorog pretvaranja poluotoka Kleka u jedan zasebni građevni kompleks na kojemu bi dominirali superluksuzni hoteli, športski tereni, stambene zgrade, luksuzne vile i sl., nitko u Neumu nije ostao ravnodušan.

U Neumu ovih dana ponovno vrije. Potaknuti različitim novinskim napisima u medijima o planu navodnog skorog pretvaranja poluotoka Kleka u jedan zasebni građevni kompleks na kojemu bi dominirali superluksuzni hoteli, športski tereni, stambene zgrade, luksuzne vile i sl., nitko u Neumu nije ostao ravnodušan. Projekt koji nudimo jedan je od najvećih u turizmu u Europskoj uniji, kako po visini investicije, tako i po površini na kojoj će se graditi. Projekt bi obuhvaćao 170 hektara, što je nešto veća površina od prijašnjih planova, jer je ovim planom predviđena izgradnja velikog broja sportskih terena, trgova i drugih turističkih sadržaja koji nedostaju Neumu — ističe direktor predstavništva tvrtke Kristensen Group iz Danske za BiH Muhamed Švrakić.

Regulacijski plan
Plan predviđa izgradnju pet kilometara novih plaža, zatim izgradnju pet velikih hotela, dvadesetak stambenih zgrada s apartmanima, pet turističkih bungalov naselja, koja bi bila posebne jedinice te oko 400 luksuznih vila koje bi bile namijenjene za bogatu svjetsku klijentelu. Navodno bi ukupna investicija bila oko milijardu eura.
’Već u svibnju bi se trebalo krenuti s otkupom zemljišta, a potom u suradnji s vlastima i u izmjenu regulacijskog plana’, najavili su iz tvrtke Kristensen group.
Međutim, postavlja se pitanje kako su ovi poslovni ljudi sigurni da će vlasti izraditi takav regulacijski plan koji će omogućiti gradnju nečega što će biti veće od svega postojećeg u Neumu? I imaju li za to obećanja vlasti?
Đuro Obradović, načelnik Neuma za realizaciju ovoga projekta, samo kaže da će općinske vlasti poštovati sve zakonske obveze.
Zoran Krešić, doskorašnji predsjednik Općinskog vijeća Neum i predsjednik Općinskog odbora HDZ-a 1990, kaže da ga zabrinjava ovo što može pročitati u medijima o gradnji na poluotoku Kleku.
— Na lokalnim izborima, održanima 2004. godine, niti jednom riječju našim biračima nismo iznosili bilo kakve planove vezane za poluotok Klek i dobro pamtim zbog čega su nam naši birači dali gotovo apsolutno povjerenje. O ovom se, za sve nas prevažnom dijelu naše općine, ne mogu niti se smiju donositi odluke preko noći, niti u uskom krugu ljudi, niti u nekim nama dalekim zemljama. To se mora svima staviti do znanja, a ako je netko iz sadašnjih struktura vlasti općine nešto obećao ili dogovarao, onda je to mogao samo u svoje osobno ime — kaže Krešić.
A na pitanje misli li da ima i tajnih dogovora, Krešić kaže da ’za sve ono što se radi mora postojati i odgovornost, pa tako i političara prema svojim biračima i svome narodu. O Neumu neka odlučuju građani Neuma, oni kojima je Neum u srcu, a ne oni kojima je Neum poligon za svoje profiterske ciljeve. Interes građana Neuma i borba za njihov boljitak mora biti na prvom mjestu’, kaže Krešić.

Vlasnici zemljišta
On ističe da za samo jedan dio poluotoka Kleka postoji regulacijski plan i da sad postoji opasnost da ga netko prilagođava nečijim poslovnim interesima.
I dok neki u Neumu ne žele ni čuti za ovaj megalomanski projekt, dotle neki vlasnici zemljišta na poluotoku Klek vide za sebe šansu. Treba znati da je cijeli poluotok u privatnom vlasništvu. Vlasnici su digli cijene zemljišta ravnajući se prema onima na dalmatinskom dijelu Jadrana. Tako jedan Neumljanin iz obitelji Bačić, koja je vlasnik dijela poluotoka, za parcelu od 500 četvornih metara traži nevjerojatnih 200 tisuća eura. Navodno mu je već jedan kupac davao pola tog iznosa.
Po izjavama nekih Neumljana, u motelu ’More’ se najčešće okupljaju kupci stigli sa svih strana, posebno ih je puno iz Sarajeva, koji od vlasnika žele kupiti zemljište na poluotoku Klek. Ostaje samo pitanje kupuju li ga izravno za tvrtku koja namjerava graditi ili smatraju da će cijene i dalje rasti i da će moći lako i brzo puno zaraditi njegovom preprodajom.

 Zašto Slovenci radikalno mijenjaju koncept državne mature?

Ivana Kalogjera-Brkić, Jutarnji list 19. veljače '07.

Hrvatska državnu maturu uvodi za dvije godine. Naši susjedi Slovenci, čija smo iskustva koristili i koristimo u procesu uvođenja, odlučili su promijeniti model. Slovenski ministar obrazovanja dr. Milan Zver objašnjava zašto su odlučili zadržati državnu maturu, a smanjiti njezin značaj za nastavak školovanja.


Rezultati državne mature u Sloveniji više se neće koristiti kao ključni element za upis na fakultet. Potvrdio je to u razgovoru za Jutarnji list slovenski ministar obrazovanja prof. dr. Milan Zver. Za razliku od Hrvatske koja tek uvodi državnu maturu, u Sloveniji se ona provodi od 1995. godine, a zadnjih su godina uz srednjoškolske ocjene rezultati državne mature bili ključan selektivni element pri upisu na fakultet.
Na Sveučilištu u Ljubljani, primjerice, ocjene iz škole i rezultati državne mature koristili su se u omjeru 40:60 posto. Drugih selektivnih elemenata uglavnom nije bilo.
U Hrvatskoj, iako prvu generaciju koja će pristupiti državnoj maturi od samoga čina dijele još samo dvije godine, još nema konačne odluke o tome u kojoj će se mjeri ona priznavati pri upisu na fakultet, odnosno hoće li fakulteti i koji nakon državne mature provoditi dodatni klasifikacijski postupak.
Na fakultetima se trenutačno provodi anketa o državnoj maturi kako bi se vidjelo u kojoj su mjeri fakulteti spremni koristiti njezine rezultate u zamjenu za prijemni, a konačne bi prijedloge najkasnije do jeseni ove godine trebao predložiti Rektorski zbor. Očekuje se da će se većina hrvatskih fakulteta zadovoljiti državnom maturom i da neće provoditi nikakve dodatne selekcijske postupke, a uzor u tome Hrvatskoj je nerijetko bila upravo Slovenija.
Pogrešan fokus
No, slovenska prosvjetna vlast takvim modelom nije zadovoljna.
-  Mi ne razmišljamo o ukidanju državne mature. Dobro je da ona postoji, ali nismo sasvim zadovoljni njezinim konceptom. Matura će i dalje ostati završetak srednjoškolskog obrazovanja, ali više neće imati takav utjecaj na nastavak školovanja - pojašnjava ministar Zver. Prema njegovim riječima, matura je do sada previše utjecala na sam pedagoški proces u srednjoj školi. - Događa nam se da su u zadnje dvije godine obrazovanja đaci fokusirani isključivo na pripreme za državnu maturu i skupljanje bodova pa škola gubi svoj puni smisao i postaje ratište za bodove. Jedna slovenska teoretičarka rekla je da tada 'rep počinje mahati psom, a ne više pas repom' - slikovito je opisao Zver. Dodao je da se cijela situacija vrlo lako može usporediti s natjecanjem u skijanju.
- Možeš dobro voziti cijeli život, a ako jednom kiksaš, ispadaš iz utrke - kaže Zver. Dodatni je problem, ističe ministar, to što su djevojčice na maturi postizale bolji uspjeh od dječaka, pa su se, kako se ona uzimala kao ključni element pri upisu, neke atraktivne profesije u Sloveniji počele feminizirati. Preveliku su korist od svega, smatra ministar, imali i izdavači knjižica s ispitnim pitanjima koje su slovenski đaci koristili pripremajući se za državnu maturu. Zato će slovenska prosvjetna vlast, najavljuje Zver, promijeniti status državne mature, na isti način na koji je to lani učinjeno i s malom maturom.
- Državna će matura i dalje biti eksterna i nacionalna, ona će i dalje predstavljati logički završetak srednjoškolskog obrazovanja, no fakulteti će sada sami određivati elemente za selekciju - rekao je ministar Zver.
Za promjenu te paradigme bit će nužno promijeniti i nekoliko zakona, no ministar je uvjeren da će za takvu promjenu dobiti i podršku parlamenta. No, nisu ni u Sloveniji svi zadovoljni time što matura gubi svoju selekcijsku funkciju.
- Matura je slična parlamentu, nešto najbolje od glupih izbora. A to što matura više neće biti ključan selekcijski element, u nekom će smislu značiti i njezino ukidanje. Ako se lomi njezina oštrica, onda nestaju njezina srž i filozofija - slikovito pojašnjava prof. dr. Pavel Zgaga, bivši slovenski ministar obrazovanja i profesor na Pedagoškom fakultetu u Ljubljani. Zgaga strahuje da će matura, ako postane samo čin kojim će završiti jedno razdoblje obrazovanja, sve manje vrijediti u javnosti, što bi š vremenom moglo dovesti i do pada njezine kvalitete.
- Matura odlučuje o društvenoj mobilnosti, a ona je moguća na dva načina: na elitistički način koji akumulira financijske, političke, ideologijske i religijske snage ili kroz demokratsku raspodjelu snaga. Prednost je državne mature u tome što na nju ne može utjecati model veze i poznanstva. Navest ću jedan poučan primjer iz Bugarske, gdje su također radili na projektu državne mature, no on je neslavno propao iz političkih razloga. Ključnu ulogu u tome su odigrale udruga roditelja koju su činili predstavnici roditelja više i visoke klase i lobi samih učitelja koji su poslije posla držali instrukcije i na taj način dodatno zarađivali novac, pa im državna matura nikako nije odgovarala - kaže Zgaga.
Prof. dr. Ivan Svetlik, prorektor za nastavu i studentska pitanja Sveučilišta u Ljubljani još je jedan od protivnika promjena koje najavljuje ministar obrazovanja.
- Poželjno je da matura ostane kao bazični element jer se pokazala dosta dobrom i pravičnom. Zahvaljujući maturi, svi imaju jednake šanse - komentirao je prof. dr. Ivan Svetlik.
Rang-lista uspješnosti škola
-  Najveći problem s feminizacijom atraktivnih zanimanja na ljubljanskom su sveučilištu imali na medicinskom fakultetu, kaže prof. Svetlik. Taj su problem riješili na način da je fakultet donio posebne kvote za muškarce i za žene.
I u Hrvatskoj se matura predstavlja kao glavni antikorupcijski element pri upisu na fakultet. Dapače, očekuje se da će uvođenjem državne mature u potpunosti nestati sumnje o upisu preko veze, plavim kuvertama i slično.
Zanimljivo je i to da je matura u Sloveniji u prvi plan kao "problem" iskrsnula kad su slovenski mediji objavili rang-listu uspješnosti škola na državnoj maturi. Ministar Zver kaže kako je dodatnim istraživanjem utvrđeno da su škole koje su bile na samom vrhu te liste umjetno stvarale sliku svoje uspješnosti tako da su đake koji se nisu dobro pripremili za maturu u sustavu zadržavale još godinu dana.
Vrh liste također su zauzele škole koje godinama upisuju najkvalitetnije učenike, pa se u javnosti postavilo pitanje jesu li uspješnije one škole koje dobiju isključivo odlikaše ili škole u koje se upišu učenici koji su u osnovnoj školi postizali slabije rezultate, a koji su sada, iako nisu pri vrhu, bitno uspješniji nego u osnovnoj školi.
Udar na hrvatsku maturu?
Sve dvojbe o kojima intenzivno raspravljaju u Sloveniji prisutne su i u Hrvatskoj. I kod nas dio stručne javnosti u potpunosti dijeli stavove slovenskog ministra, a ima i onih koji smatraju da se za iskustvima susjedne države poseže u namjeri da se našteti hrvatskom projektu državne mature, jednom od rijetkih koji je Vlada premijera Ive Sanadera preuzela od Račanove vlade.
Prof. dr. Petar Bezinovič s Instituta za društvena istraživanja i voditelj projekta državne mature ističe da državna matura za visoko obrazovanje predstavlja zajamčenost minimalnih kompetencija te bolju pripremljenost budućih studenata za studij.
- Analiza odgovora visokoškolskih institucija iz prosinca 2005. pokazuje da se od 183 ispitana studijska programa 88 posto izjasnilo za to da prihvaća korištenje rezultata državne mature u kombinaciji s ocjenama umjesto postojećih selekcijskih postupaka - kaže Bezinovič.
Dodaje kako fakulteti predlažu da učenici u izbornom dijelu polažu one predmete koji su relevantni za studij jer se očekuje da će učenici tako biti bolje pripremljeni i motivirani za studij. Uz korištenje rezultata državne mature predlaže se i uvažavanje svih ocjena iz srednje škole kao dodatnog selekcijskog kriterija. Koji će model prevagnuti, pokazat će vrijeme, no o maturi će se zasigurno još raspravljati i u Hrvatskoj.
Glavni razlozi za redefiniranje koncepta državne mature
■ u 3. i 4. razredu škola gubi svoj pedagoški smisao jer su djeca fokusirana samo na prikupljanje bodova na maturi;
■ djevojčice na maturi postižu bolje rezultate od dječaka pa se feminiziraju neka atraktivna zanimanja;
■ kako bi na rang-listi škole bile što bolje plasirane, pojedine učenike u sustavu umjetno zadržavaju još jednu godinu;
■ od svega na kraju profitiraju izdavači ispitnih materijala koje đaci koriste kao pripremu za maturu;
■ fakulteti će sada dobiti priliku da sami odluče o tome na koji će način birati kandidate, možda nekima neformalno obrazovanje postane važnije od formalnog.

 Kult kulture

Vesna Kusin, Vjesnik 19. ožujka 2007.

Može li Muzej Narona ostati bez slavne Livije? Odnosno treba li u njemu stajati njezina kopija ili original? Može li to bolno pitanje riješiti Ministarstvo kulture?

Kako se odnositi prema skrivenoj baštini, onoj koja pod zemljom čeka da je se otkrije ili je već ubicirana (dakle, znana) pod nogama prolaznika koji kroče mnogim gradovima ili drugim manjim naseljima? To pitanje iniciralo je prošlog tjedna Društvo povjesničara umjetnosti Rijeke, Istre i Hrvatskog primorja, želeći se oduprijeti suvremenom urbanizmu i investicijskom kapitalu koji se nemilosrdno odnosi prema mogućim arheološkim nalazištima. No, i o onoj već pod zemljom otkrivenoj ne postoji uvijek prava skrb.
Jedan od iznimnih primjera takvih otkrića prije desetak se godina zbio u Vidu pokraj Metkovića, u nekadašnjoj Naroni, gdje su pronađene kolosalne statue unutar Augusteuma, rimskoga hrama, koji se zapravo nalazio u takozvanim Plečaševim štalama. Te su skulpture kao senzacionalni nalaz, nakon što je većina najbolje očuvanih očišćena u Arheološkom muzeju u Splitu, prikazane na izložbama u Oxfordu, Barceloni, Vatikanu i naposljetku u Zagrebu, odakle su proteklog vikenda vraćene u Vid, gdje je već nad arheološkim lokalitetom podignut Muzej Narona u koji one sada ulaze na svoja nekadašnja mjesta - rekonstruirani hram Augusteum. U tom muzeju bit će izloženi i drugi nalazi s toga područja, ali neki ključni, izgleda, ipak ne. Riječ je o poznatoj Liviji čije je tijelo iz Vida nekoć dospjelo u Opuzen, a glava završila u Oxfordu. No, dobrohotnošću kustosa Ashmolean muzeja u Oxfordu, ta je glava, zahvaljujući zalaganju nekadašnjeg ravnatelja splitskog arheološkog muzeja Emiliju Marinu, dugoročno posuđena splitskome i mnogi se još sjećaju tog sretnog trenutka spajanja skulpture u jedno tijelo. Takvo je bilo izloženo i na oxfordskoj, barcelonskoj i vatikanskoj izložbi, ali ne i zagrebačkoj, na kojoj je originalno tijelo zamijenjeno kopijom. Želja da se u Muzeju Narona u stalnom postavu izloži originalno, međutim, neće biti uslišana, jer je tu molbu odbilo opuzensko gradsko vijeće. Kao razlog navedeno je njegovo trajno postavljanje na otvorenom gradskome trgu.
Slična sudbina namijenjena je i naronitanskom Tiberiju čije su noge u Vidu. Kojeg li apsurda! Do slavnog otkrića te su statue bile zabačene pod općinskim stubištem. Sada kada ih čeka dostojno mjesto, mjesto za koje su bile i izrađene, Muzeju Narona se nude kopije iako je logičnije da u muzeju stoje originali, a na javnom trgu kopije. Ta i Michelangelov je David u Firenci s trga prebačen u muzej, a kopija ostavljena u javnom prostoru trga. Apsurd je to veći što je Ashmolean muzej iz Oxforda voljan posuditi Livijinu glavu bar do kraja 2008., a Opuzen i dalje »svoje« ne da!
Ima li za to rješenja? Tko može i treba presjeći taj gordijski čvor? Riječ je o hrvatskoj baštini. Za naronitansko nalazište podignut je muzej čiju je izgradnju financiralo Ministarstvo kulture. Riječ je o autentičnom mjestu nalaza nad kojim je podignut muzej. Dakle, sve bi naronitanske skulpture trebale tamo i završiti u idealnim muzejskom uvjetima kakvi su uspostavljeni. Ako ne ide drukčije, Ministarstvo bi kulture ipak trebalo povući konačni potez i donijeti tu sudbonosnu odluku. A u Opuzenu na otvorenome treba izložiti kopije koje se mogu i zamijeniti kad vremenom oronu. U suprotnome, kad već budu uništene, na njihovo će mjesto doći kopije, a dosad očuvani originali će nestati.

 Ideje

Velinka Knežević, Večernji list 20. ožujak 2007.

Plutajući olimpijski stadion koji se premješta prema potrebi i mjestu održavanja Olimpijskih igara projektiralo je petero studenata Fakulteta strojarstva i brodogradnje.


Neprospavane noći
Projekt zbog kojega od 1. prosinca 2006., kada su ga počeli raditi, noćima nisu spavali i koji su još jučer usavršavali uz pomoć mentora Kalmana Žihe sinoć prije ponoći prijavili su na natječaj vodećih europskih brodograditeljskih industrija i fakulteta sa sjedištem u Bruxellesu. Oni su tražili studentske inovacije koje bi se mogle ostvariti sljedećih pet do petnaest godina.
Na ideju o gradnji plutajućeg stadiona došao je apsolvent Nikola Vladimir, a poslije ju je razradio s kolegama Marijanom Šošić, Goranom Paladinom, Markom Žižmundom i Tomicom Domitrovićem.
Razmišljao sam kako se olimpijski stadioni napune jedino za olimpijskih igara, a kasnije se njihov kapacitet rijetko iskoristi. Stoga je isplativije izgraditi pokretni plutajući stadion koji bi se na potrebno mjesto dovlačio remorkerima brodovima tegljačima objasnio je Nikola. Njihov je stadion dug 308 metara, širok 224 metra i sadrži nogometno igralište koje se može prenamijeniti u teniske terene i atletsku stazu.

Isplatio bi se najam
Konstrukcija mu onemogućuje ljuljanje na vodi, a na njemu je montiran i most preko kojega posjetitelji ulaze. Besmisleno je, smatraju mladi inovatori, svake četiri godine ulagati milijune dolara u gradnju kopnenih stadiona kada je gradnja pokretnog samo pedeset posto skuplja, a mogao bi se iznajmljivati za višestruko manju cijenu za 50 milijuna dolara.
Stadion koji su projektirali može stajati do petsto metara udaljenosti od obale, a dubina ne smije biti manja od 150 metara. Rezultati natječaja bit će objavljeni u kolovozu.
Svoju ideju smatraju dovoljno dobrom za pobjedu, ali ako i ne budu prvi, bitno im je, kažu, da su uspjeli konstruirati i prezentirati svoju jedinstvenu i izvedivu ideju.

 Nasilje

Z.K., Vjesnik 3. travnja 2007.

Zagreb - Ispred pošte u Branimirovoj ulici, u nedjelju, oko 5,15 sati, skupina mladića, napala je petoricu maloljetnika, jer su po naglasku zaključili da bi mogli biti navijači NK „Hajduk“.

Naglasak kojim su razgovarali petorice maloljetnih prijatelja privukao je pažnju grupe mlađih muškaraca, koji su na glavama imali kape navijačke skupine BBB-a, a pretpostavili su da se radi o navijačima NK „Hajduk“. Nakon kraće svađe izbila je tučnjava, pa su četvorica maloljetnika pobjegli, a 16-godišnjak iz Metkovića, pokušao je potražiti spas u željezničarskom đačkom domu. No kod stražnje strane zgrade napadači su ga sustigli, gdje su ga dva puta udarili metalnom šipkom u desnu stranu glave i zatiljak, a kada je pao na pod, nastavili su ga tući nogama po tijelu i glavi. Isprebijanom maloljetniku su oteli mobitel i pobjegli. Liječnička pomoć teško ozlijeđenom,16-godišnjaku pružena je Klinici za traumatologiju, gdje mu je dijagnosticiran prijelom nosnih kostiju s pomakom i više hematoma po glavi i tijelu. Neslužbeno doznajemo da napadnuti maloljetnici žive u Đačkom domu željezničke tehničke škole.

 Tragedija

Ivana Ilić, Večernji list 21. travnja 2007.

KOMIN - U teškoj prometnoj nesreći koja se jučer oko 17 sati dogodila na županijskoj cesti između mjesta Komina i Rogotina (pokraj Ploča) smrtno su stradale tri osobe.
Riječ je o bračnom paru Ivici (33) i Ivani (24) Vlahović, te Ivičinu bratu Josipu (28). Svi troje su iz Komina, a doznajemo da su bili bliski rođaci Mikija Rapaića.

Nesreća se dogodila kada je renault 19 registracijskih oznaka DU-948AL, kojim je upravljala Ivana Vlahović vozeći se županijskom cestom iz smjera Komina prema Rogotinu, zbog još uvijek nerazjašnjenih okolnosti sletio s ceste u Neretvu. Od siline udarca automobil se u vodi okrenuo na krov. Prema riječima okupljenih građana Ivana je vozačku dozvolu dobila tek prije desetak dana, a što se stvarno dogodilo i zbog čega je automobil skrenuo na suprotni trak kolnika, s kojeg je otklizao u Neretvu, pokazat će istraga koja je u tijeku.
Uz pomoć ronilaca iz Neretve izvučena su tijela preminulih, a oko 18.30 sati izvučeno je i vozilo. U nesreći je bez roditelja ostalo dvoje malodobne djece

 The Neretva Delta

Jasmina Mužinić, Croatian Medical Journal broj 48 svezak II.

  Te lower course of the Neretva river is a marshy valley. This bioecological complex is divided between two countries: the delta-shaped river mouth, with the lakes of Modro oko, Desne, and Kuti belongs to Croatia, while the Nature Park of Hutovo blato belongs to Bosnia and Herzegovina. In many ways, the Neretva delta is different from other parts of coastal Croatia. Its unique landscape is a result of digging and depositing of the marsh soil, so-called “jendečenje.” Furthermore, Neretva is the only river in this region with a delta at its mouth. At the same time, it is also the area of the most intense man-made landscape transformation. In spite of the conversion of wilderness into tamed waters and arable land, the landscape around the Neretva delta has preserved its beauty and romance. The alluvial plains in the carst setting have become both the inspiration for artists and a topic of scientific research.
  In the Pleistocene, the region around the present river mouth of Neretva looked signifcantly different. It was occupied by the then middle course of the Neretva river, the bed of which stretched along the today’s peninsula of Pelješac. Te river few into the sea in the proximity of today’s town of Vela Luka on the island of Korčula. With the end of the ice age, the sea level rose about 100 m, which resulted in shortening of the river and formation of a new mouth, situated approximately at the location of the present river mouth and in the proximity of three triangular widenings. These widening are not the result of erosive activity of the river, but of tectonic predisposition (1). From then on, the material eroded in the upper course of Neretva has been depositing there, thus forming the today’s delta.
  The unique landscape and the specific culture have made the Neretva delta an attraction for both Croatian and international tourists. However, this has not always been the case. In the eighteenth century, this region was beset by fever that grew particularly strong in autumn. The Padua professor and physician Giuseppe Pujati termed it neretljanska bolest (the Neretva disease) in his treatise De morbo Naroniano (On the Neretva disease) (2). For the fear of contagion with a disease of an unknown cause and treatment, sailors who accompanied Alberto Fortis on his voyage to Dalmatia at first refused to travel to this region. Pujati believed the disease to be a kind of plague, from which one could hardly be saved. He described it in the following way: “Te water that stagnates at certain places becomes so pestiferous that it kills the fish that swims in it; marsh birds that live there in large numbers often fall down poisoned by lethal evaporations.” It is debatable if these birds died from bird malaria. At the same time, Fortis’ observation raised suspicion of the prevalence of human, mosquito-transmitted malaria in this area (2): “Each inhabitant of the region has a small tent as a protection from mosquitoes and related insects during sleep… A priest once told me that he suspected the fevers troubling them were caused by insect bites, because after these insects had sucked the blood of fish, dead four-legged animals, or noxious herbs, they came to suck people’s blood.” It is known today that the Balkans once had Pannonic and Mediterranean malaria zones, and that the regions of Istria-Kvarner, Zadar, and Neretva were the foci of malaria in the coastal Croatia (3). Today the Neretva region, as well as other parts of Croatia, are free from this disease. It, however, continues to be widespread worldwide; according to 2002 estimates, there were half a billion cases of the lethal form of malaria in the world, which is 50% more than the estimates of the World Health Organization (4).
  In the past, Neretva delta was not only well known because of malaria, but also because of the abundance and diversity of bird and fish fauna, as well as by the activities of hunting and fishing, partaken by almost all inhabitants of the region. Dense marshlands were overgrown with hydrophilic vegetation, which provided excellent conditions for fish spawning and bird nesting. This explains why this region was in the past a home to various species of herons, cormorants, ducks, and other water-birds, as well as colonies of the today regionally extinct species of Dalmatian pelicans, Pelecanus crispus. In that period, Neretva branched into 8 armlets near the town of Opuzen and made a wide delta; Opuzen itself was located on the island of Posrednica. Over the last 100 years, 310 bird species, out of which 115 were breeding birds, were registered in this region. Around 35 species are water-birds (5). Te Central and Northeastern European bird populations used the delta for wintering. Te shallows and shoals of the Neretva river mouth were of great importance for the migration of waders, terns, and gulls, and so were reed beds and water surfaces for the migration and wintering of geese and ducks.
  Although the region of Neretva delta has always had an extraordinary biological and ecological importance, it is still relatively insufficiently explored. Tis greatly hinders an accurate assessment and protection of this highly endangered region. It is particularly worrisome that the extensive melioration, which took place about thirty years ago with the fnancial support of the Food and Agriculture Organization (FAO), was conducted in the absence of any biological-ecological studies. As a result, a significant proportion of the area has been completely transformed from wetland into agricultural land. At the same time, the protection of nature was not taken into account.
  The most significant transformation of the delta took place in the recent decades with the intense and long-term melioration, the purpose of which was to create agricultural land and to protect the region from floods. A significant assault on the marshes was the drainage of Modrič lake and the entire lagoon. A large part of the wetland was thus lost for migrating birds and spawning fish. The further expansion of the port and settlement of Ploče, building of holiday homes, industry, and the pollution of water from Mostar and other sources, still endangers marshy valleys of the Neretva river.
  An important problem in this region is bird hunting, which is a part of traditional culture and customs. Ćukanje, a specific method of hunting the coot (Fulka atra), resulted in almost complete extinction of this species of bird. There is also illegal hunting of other species of wild birds. In addition to the loss of fauna component of the wetland ecosystem, hunting is also accompanied by emission of various pollutants into the ground and water. This aggravates the life quality of the human population and has a negative effect on the flora and fauna. Te current state of bird fauna in the Neretva valley requires a thorough assessment and a change of the entire bird-wetland-humans relationship.
  It is a contradiction of the Neretva delta that this region, although highly endangered, is a home to many protected “objects of nature.” Protected areas occupy the surface of 1624 hectares (13% of the entire region) and are grouped into fve protection categories: ornithological and ichthyological-ornithological reserves, “Horticultural Monument-Tree,” Significant Landscape, and Park Forest. Te ornithological reserves Orepak (100 hectares), Podgrede (587 hectares), and Prud (250 hectares) are the remnants of the Mediterranean wetland crucial for the bird migration and wintering. Te southeastern part of the Neretva delta is an ichthyological-ornithological reserve (250 hectares) where fish spawn and birds arrive in the periods of migration and wintering, with some of them breeding there. In Metković, cypress (Cupresus sempervirens var pyramidalis) is protected as a “Horticultural Monument - Tree.” Modro oko and the lake Desne (370 hectares) are protected within the “Significant Landscape” category, because of their features characteristic of the lower course of Neretva. These include alluvial carst depression with an abundance of water and wetland biotopes. Predolac - Šibanica (67 hectares) is the protected area east of Metković in the Park Forest category, which includes aleppo pine and Mediterranean cypress with macchia elements.
  Te list of specially protected objects of nature, composed in 1991 by the Ministry of Environment, does not mention the protected regions of the municipality of Ploče. These are Parila (410 hectares), Baćinska lakes (286 hectares), and part of the region around Modro oko (145 hectares). Furthermore, the list does not include the area of the lake Kuti (ornithological reserve, 490 hectares), because of the lack of agreement between conservationists and the local businesses. Te Kuti area combines wetland, lakes, and carst landscape, and is abundant with marshland vegetation and freshwater fish, in particular eel. Numerous strong streams supply the area with water.
  Today, the region of the Neretva delta is subjected to agricultural exploitation, but the draining of wetland is less intense. Te deserted agricultural areas, by some perceived as neglected, have reverted to the old natural state and immediately started to attract birds and fish. Te rest of the area is cultivated land in the square form, sown with modern commercial crops. Agrarian cultures between the marshlands give the area a green visual identity and make it different from the rest of the coast. This is why the Neretva delta is called the green pearl of the southern Croatian coast.
  In spite of the large-scale disturbance of birds, as well as the destruction and degradation of wetland in the past and today (6), the delta of Neretva still presents a biologically valuable area. There is a diversity of landscapes and wetlands, such as streams, rivers, lakes, marshes, and numerous springs. There are both natural and man-made biotopes: meadows, agriculture land, numerous channels (jendeci), dams, and settlements connected by roads. There are proposals to include the Neretva delta and its population into a future Nature Park to protect it from further devastation. The protection of natural resources should be combined with the needs of further development and it should take into account regional traditions.

Jasmina Mužinić
jasmina@hazu.hr

References

1 Todorović B. The Neretva delta - from wetland to intensive agriculture [in Croatian]. Available at:
   http://www. geografja.hr/nov osti.asp?id_novosti=626&id_projekta=0 &trazi=neretva. Accessed: March 5, 2007.
2 Fortis A. A voyage through Dalmatia [In Croatian]. Split: Slobodna Dalmacija; 2004.
3 Malaria. In: Šercer A, Grmek MD, editors. Medical encyclopedia, part 4 [in Croatian]. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod; 1969. p. 374-80.
4 Bad news [in Croatian]. Jutarnji list. 2005 March 11; p. 88.
5 Mrakovčić M. Identification of relationship between hydrological dynamics and biodiversity values of the Neretva river delta [in Croatian]. Zagreb: Regional Center for Environment Protection in Middle and Eastern Europe (REC - office in Croatia); 2001. A document in possession of author.
6 Mužinić J. Neretva valley - threatened area in Croatia [in Croatian]. Proceedings of the fourth congress of Croatian biologists. Zagreb: Croatian biological society; 1993.

 Neretva Valley

Jasmina Mužinić, Croatian Medical Journal broj 48 svezak II.

Wokaunn M, Juric I, Vrbica Z. Between stigma and dawn of medicine: the last leprosarium in Croatia. Croat Med J. 2006;47:759-66. Medline:17042068

  To the Editor We may never learn the exact reason why, of all places in Croatia, the valley of Neretva became in 1905 the home to an institution for isolation and care of persons suffering from leprosy. Nevertheless, the study of Wokaunn et al (1) published in the October issue of the Croatian Medical Journal (1) brought forward some helpful insight into this poorly investigated issue (1). A distinctive local epidemiology, with several foci of leprosy in the region, low socio-economical development, and a unique geographical situation were identified as key factors that, a hundred years ago, prompted the construction of the leper house, known as Gubave kuće. Today, on the same locality, these three factors have a totally different dimension.
  The region advanced economically in the twentieth century, but only recently the socio-economic development has become the primary goal of the management plans for the future Nature Park. In the twentieth century, as the area economically developed, the quality and integrity of the biotope and landscape, including the local flora and fauna, greatly suffered. Intensive agriculture based on regulative interventions in the valley often conflicted with the principles of nature protection. These interventions included, for instance, intense melioration of Neretva, its tributaries, and other rivers in the area. Many of these interventions were later shown to be environmentally and economically unjustified.
  Te valley of Neretva may be observed from two vantage points: from the perspective of economical and epidemiological deprivation of the local population and from the perspective of its biological diversity. In the past, a number of educated physicians and natural historians chose the latter perspective. These select few included physician G. Puiati (1701-1760), originally from Korčula, Austrian ornithologist C. Feldegg (1780-1845), German entomologist and mineralogist E. F. Germar (1786-1853), German botanist and ornithologist F. Neumayer (1791-1842), Split physician F. Lanza (1808-1892), Podgora priest, writer, and educator Mihovil Pavlinović (1831-1887), zoologist Kolombatović (1843-1908), and others. They wrote about the nature’s richness, but few of them understood how to use the natural wealth of the valley to the benefit of its inhabitants. “Ovdje je stožina oko koje se vrti cijela povijesnica dalmatinska! (Tis is the axis around which the entire Dalmatian history revolves!)” exclaimed Mihovil Pavlinović on September 30, 1873 in his famous speech dedicated to Neretva (2,3). This, we may add, is the axis of the future of the Neretva region, and this future may be realized by putting into practice the modern Nature Park concept. A great challenge that the Nature Park has to face is how to balance the use of natural resources for the development and protection of nature.
  Te geographical position of the Neretva valley played a key role in the decision to build the leper house in the area. Today, its position is the vital argument for the establishment of the Nature Park. In comparison with other parts of Dalmatia and continental Croatia, the valley of Neretva has a unique geographical position; marshy ground in the karsts landscape, sub-Mediterranean and Mediterranean climate, vegetation, and fauna, rich in migrating birds. The valley’s distinctive geography stimulated the development of many endemic, rare, and endangered species. Since antiquity, the valley has been the destination of autumn and spring bird migration on their way to their African winter quarters.
  Bird fauna will occupy a significant position in the future Nature Park. Bird hunting has played a key role in the diet and economy, as well as in the traditional culture of the valley. Especially interesting is ćukanje, a specific method for hunting the coot (4). While lepers, fatigued by the disease and the feeling of isolation, observed the valley from the Gledavac hill, the neighbouring hill of Predolac, less than one kilometre of flying distance away, became the site of one of the most violent wetland bird massacres on the territory of Croatia. Many flocks, mostly ducks, flew daily through the gorge between two forested hills, Predolac and Šibanica on their way between the overnight resting and feeding sites. High concentration of flying flocks in a narrow passage made these birds an easy prey for the hunters. In winter, birds spend the nights in the Neretva mouth, while in the morning they fly to the marshlands in the upper course of Neretva and Hutovo blato in Bosnia and Herzegovina (5), using the shortest route and the lowest section between two hills. In the evening, they fly back using the same way. From the site of the former leper house one can see the Koševo field where birds come for feeding in the morning. In wintertime, not just ducks but also geese, seagulls, and crows, and, in the migration period, snipe, and starlings used this passage, while in summertime they were replaced by pigeons, herons, seagulls, and infrequently, ducks. Te number of both birds and hunters on the Predolac hill peaked between two world wars and after the World War II (I. Veraja, personal communication). Te area became well known for the interception of winter flocks. After the World War II, concrete fences and bunkers were built for hunters’ ambush. Other sites of low bird flight in the valley were Klenak and Rovač.
  Today the leper house is a ruin that stands as a testimony of hard times endured by the valley inhabitants but concrete shields for bird ambush on the Predolac hill are still in good condition. These shields disturb the natural and aesthetic value of the forest habitat. Since May 23, 1968, the area of Predolac together with Šibanica hill territory, occupying a surface area 67 hectares, has been protected under the category of Park Forest. Te main reason for introducing this level of protection was the vegetation diversity, especially since this forest complex includes Aleppo pine and Mediterranean cypress with macchia elements. However, this kind of protection does not include birds; even if it did, it would be too late as most of the mass killing occurred immediately after the World War II. The Nature Park, should hence offer a chance for a more adequate level of protection for this part of the Neretva valley.
  Why should the medical community learn about the development and challenges facing nature protection in the valley of Neretva? We are increasingly aware of the dramatic consequences that disturbances in natural balance may have for human health and even for the survival of human species (avian flu, Creutzfeldt-Jakob disease, malaria, and other zoonoses). Te State Institute for Nature Protection is about to complete a study that should build the basis for declaring the lower Neretva a Nature Park. Te Nature Park Neretva valley should simultaneously protect the nature and safeguard human health by controlling the use of artificial fertilizers and pesticides and purification of waste water. The concept of Nature Park, as an instrument of protection, entails the provision of undisturbed bird nesting and wintering, as well as the preservation of cultural, historical, and traditional heritage. Organization of the life in the valley upon these principles would bring welfare and healthy living along the course of the environmental chain. The awareness of close connections between nature protection and human health is essential for human survival in the valley and on the entire planet.

Jasmina Mužinić
Croatian Academy of Sciences and Arts
jasmina@hazu.hr

References
1. Wokaunn M., Juric I., Vrbica Z. Between stigma and dawn of medicine: the last leprosarium in Croatia. Croat Med J. 2006;47:759-66. Medline: 170420 68
2. Zadro I. Famous speeches [in Croatian]. Zagreb: Naklada Zadro; 2001.
3. Mužinić J. Delta. One river, one writer: Neretva and Mihovil Pavlinović [in Croatian]. Hrvatska Vodoprivreda. 2005;14:90-1.
4. Mužinić J. The Neretva delta: a green pearl of coastal Croatia. Croat Med J. 2007;48:127-9.
5. Rucner D. Birds of the valley of Neretva [in Croatian]. Larus 1954;(6-7):53-138.

 Komentar

Vesna Kusin, Vjesnik 21. svibnja 2007.

Muzej Narona otvoren je bez slavne Livijine statue, kojoj je Grad Opuzen drugi put odrubio glavu i takvu obezglavljenu gurnuo u »zagrljaj« hrvatskom kralju Tomislavu, na svoju sramotu, ali i na sramotu Hrvatske.
Vikend je u hrvatskoj kulturi počeo velikim događajem. U petak na večer u Vidu pokraj Metkovića svečano je otvoren Muzej Narona, prvi muzej sagrađen u samostalnoj Hrvatskoj, ali i prvi muzej u nas sagrađen u posljednjih stotinjak godina. Uz to i prvi je to muzej uopće podignut nad senzacionalnim arheološkim nalazištem, jedinstvenim u svijetu, onom na kojem je pronađeno 16 kamenih rimskih statua, velikih dimenzija, koje su resile Augustov hram u kojem danas, nakon restauracije i niza izložbi priređenih u Europi, ponovo stoje. Taj muzej toliko je važan da ga je otvorio hrvatski premijer.
Iako tom prilikom nitko o tome nije prozborio ni riječi (da se ne kvari svečanost), nad Muzejom Narona ostala je neugodna sjena. Među izloženim statuama, naime, nema one slavne - Livije. Ostala je skrivena u Opuzenu. Neumoljivo Gradsko vijeće Opuzena odlučilo je tu naronitansku statuu ne vratiti tamo kamo pripada - u Vid, odnosno Naronu. Polakomilo se za tuđim blagom, što je u Opuzen dovučeno još za Austro-Ugarske, kad je Vid bio pod administrativnom upravom Opuzena. Ali do slavnog otkrića u Vidu za nju, kao i za još nekoliko naronitanskih spomenika što su valjda stigli u istom paketu (jedan kameni natpis, kapitel iz Augusteuma i statua Tiberija, danas gotovo potpuno uništena), nije baš mario. Sada bi se, kao mnogi, kitio tuđim »zlatom«. Stoga je odlučio (Grad), odnosno odlučilo (Gradsko vijeće), obezglavljeni torzo Livije postaviti na glavnom gradskom trgu, onome što nosi ime hrvatskoga kralja Tomislava. Baciti rimsku Liviju u »zagrljaj« hrvatskom kralju potpuna je zabluda onih koji ne mogu razmišljati o kontekstu. Kralju Tomislavu trebalo bi podići spomenik na istoimenom trgu, a ne na njemu istaknuti rimski simbol, tijelo Augustove supruge, i to torzo kojem je Opuzen drugi put odrubio glavu.
Sve su, naime, rimske statue u Naroni pronađene bez glava koje su im odrubljene kad je uništen hram, kao simbol jedne moći i religije. Pronađene su tek dvije: Vespazianova i Livijina. Potonja je u oxfordskom Ashmolean muzeju koji ju je dugoročno posudio kako bi torzo i glava Livije bili spojeni u jedno tijelo. Takva je Livija s ostalim statuama obišla Oxford, Barcelonu i Vatikan. Ali nije stigla do svog odredišta u Naronu, odnosno Vid. Budući da je tijelo ponovo oteto, ni glava nije stigla u Muzej Narona nego je ostala u Arheološkom muzeju u Splitu. Jer, uvjet je Ashmolean muzeja za daljnju posudbu da originalna glava bude pripasana na originalno tijelo, a ne na njegovu kopiju. Ono što je mogao, želio i htio Ashmolean muzej, nije i Opuzen. Ni pod koju cijenu, čak ni istu posudbenu što se prakticira i drugdje, ne samo kod nas nego i u svijetu. Opuzen je Hrvatskoj priskrbio veliku sramotu i pritom ne osjeća nikakvu nelagodu. Što više, ponosan je na to svoje (ne)djelo, zbog kojeg će glava Livije morati uskoro put Oxforda, a njezin će torzo skončati na Tomislavovu trgu pod staklenim zvonom. Bez ikakva značenja! Osim onoga, »nek" susjedu krepa krava«. Rimska statua kao javni spomenik na trgu, i to u staklenoj vitrini! Gdje je to Opuzen vidio? A Muzej Narona bez Livije koja je i prije gradnje postala njenim simbolom. I na sve »šlag« sramote u europskim muzejskim krugovima! Zar Hrvatska to stvarno ne može riješiti drukčije? Što je to što Opuzenu daje tu moć?

 Odgoj

Nataša Gajski Kovačić, Vjesnik 1. lipnja 2007.

Anketa među srednjoškolacima pokazala je da 42 posto majki i 49 posto očeva tijekom razgovora s djetetom viče i gubi strpljenje.

Komunikacijske vještine najveća su prepreka koju hrvatski roditelji trebaju svladati u odnosima sa svojom djecom. Čak 42 posto majki i 49 posto očeva tijekom razgovora s djetetom viče i gubi strpljenje, a dobar savjet bez prodike i »pametovanja« ne može dati 55 posto očeva i 44 posto majki. Pokazuje to anketa časopisa Reader"s Digest provedena na reprezentativnom uzorku od 300 srednjoškolaca iz Osijeka, Pule, Zagreba, Rijeke i Splita.
Kada bi se ocjenjivala cjelokupna odgojna zadaća hrvatskih roditelja, 1,3 posto majki i 3,8 posto očeva ne bi dobilo prolaznu ocjenu.
Srednjoškolci su svoje roditelje morali ocijeniti ocjenama od jedan do pet u 30 tvrdnji o roditeljskoj kvaliteti u stvarnom životu, od pomoći oko zadaća, preko pokazivanja naklonosti, do brige o prehrani.
Mame su postigle bolje rezultate u 17 tvrdnji, dok očevi tek bolje voze i imaju bolji smisao za humor. Pozitivno je što je 87 posto majki i 82 posto očeva dobilo odličnu ili vrlo dobru ocjenu za trud koji ulažu u stvaranje sigurnog i sretnog doma. Na žalost, pri pomoći u zadaćama ocjene nisu toliko dojmljive, pa je 66 posto tata i 44 posto mama zaradilo lošu ocjenu. Da majke znaju više o životu svoje djece od očeva pokazuje i činjenica da znaju imena prijatelja svoje djece u 71 posto slučajeva, a dok očevi u svega 47 posto slučajeva. Majke prednjače i u dobrim ocjenama za pokazivanje naklonosti i osjećaja, češće daju potporu djeci i općenito se više trude provesti kvalitetno vrijeme sa svojom djecom.
Srednjoškolci su ocijenili da njihove majke također u 74 posto slučajeva vode izvrsnu ili vrlo dobru brigu o prehrani. Iako tradicionalno poznate po bogatim kulinarskim umijećima, osječke su majke tu najlošije prošle.
Zanimljivo je i da su djeca razvedenih roditelja dala prilično loše ocjene odsutnom roditelju.
Da roditelji baš i nisu neka podrška u razgovorima o spolnim odnosima pokazuje negativna ocjena za 27 posto majki i 36 posto očeva. Čini se da je tradicija koja seks smatra tabu-temom još duboko ukorijenjena u hrvatskim obiteljima. Roditelji su mnogo otvoreniji u davanju savjeta o drogama i alkoholu.
I za kraj recimo da pulski adolescenti smatraju da imaju »najkul mame«, dok su riječke i splitske mame »najmanje kul«. Osječki tate su pak najpopustljiviji, dok su splitski i riječki roditelji najstroži. Barem tako tvrde njihova djeca.

Zadovoljni džeparcem
Većina mladih zadovoljna je svojim džeparcem jer smatraju da je u skladu s obiteljskim financijskim prilikama. To što čak 96 posto anketiranih ima svoj mobitel, 93 posto osobno računalo, 71 posto mp3 player te 49 posto digitalnu kameru pokazuje snažan marketinški utjecaj kojem se roditelji, očito, nemaju snage oduprijeti.

 Promet

Krešimir Žabe, Jutarnji list 9. lipnja 2007.

Stručnjaci tvrde da bi prolazak ceste kroz hrvatski priobalni pojas značilo niže standarde gradnje, prometne, ekološke i socijalne probleme. Cijeli članak iz Jutarnjeg lista.

 Nacionalni ispiti

Mirela Lilek, Vjesnik 21. lipnja 2007.

Djevojčice u školi pokazuju i 10 posto bolje rezultate od dječaka, a učiteljice su u podučavanju bolje od svojih muških kolega u zbornici.
Četrnaestogodišnjakinje su i do 10 posto bolje učenice od svojih muških vršnjaka, a učiteljice pokazuju nešto bolje rezultate (do tri posto) u podučavanju hrvatskog jezika i matematike od svojih muških kolega. Čak do 40 posto bolji uspjeh u školi postižu djeca čiji roditelji imaju visoku stručnu spremu, a šest posto su slabija djeca-putnici. Pokazali su to rezultati nacionalnih ispita predstavljeni u srijedu u Zagrebu, koji su obuhvatili 10.690 učenika osmih razreda iz svake od 842 osnovne škole u Hrvatskoj, što je oko 23 posto populacije.
   Rezultati su pokazali i da je oko 50 posto škola Bjelovarsko-bilogorske, Virovitičko-podravske i Brodsko-posavske županije među 25 posto svih škola u Hrvatskoj čiji učenici imaju najslabiji uspjeh.
   Ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac priznao je da su rezultati prvi put pokazali »apsolutnu neujednačenost sustava«. Naime, ispitivanje na kojem je radilo 4000 osoba, uglavnom prosvjetara, pokazalo je velike razlike u znanju učenika različitih županija. Iako su na nacionalnoj razini učenici pokazali zadovoljavajuću razinu znanja - prolaznost iz hrvatskog je gotovo 60 posto a iz matematike 55 posto - razlike među županijama kreću se i do 20 posto, što je Primorac nazvao - dramatičnim. Na iznenađenje mnogih, najbolje znanje hrvatskog jezika pokazali su učenici Krapinsko-zagorske županije, Grada Zagreba i Dubrovačko-neretvanske županije. Najlošiji su pak učenici Brodsko-posavske i Virovitičko-podravske županije. U matematici su najuspješniji đaci Dubrovačko-neretvanske županije, Splitsko-dalmatinske i Grada Zagreba. Najslabiji u matematici su osmaši iz Brodsko-posavske, Bjelovarsko-bilogorske i Virovitičko-podravske županije.
   »Prvi put imamo dokaz da je razina znanja učenika neujednačena. Zaprepašten sam podatkom da slabije rezultate u školi pokazuju djeca roditelja s nižom stručnom spremom, ali i činjenicom da učenici škola koje imaju stručne suradnike pokazuju višu razinu znanja. Njihova je prolaznost gotovo sedamdesetpostotna«, izjavio je Primorac.
   Ministar znanosti je zaključio da »škole ne mogu imati software - HNOS, bez da imaju ujednačene uvjete za njegovo provođenje«, te za jesen najavio uvođenje pedagoškog standarda koji bi trebao propisati standardizirane uvjete u svim školama. Uz dosad zaposlenih 1300 stručnih suradnika, najavio je novih 500 do 600. Rezultati ispitivanja poticaj su za nastavak uvođenja obveznog srednjeg školstva, ali i nacionalnih ispita, koji će se iduće školske godine provesti na još većem broju učenika, najavio je ministar.

 Komentar

Branka Valentić, Vjesnik 23. lipnja 2007.

Dok je djeci dosta škole, autoriteta i roditeljskih pitanja, roditeljima je, uglavnom, dosta života.
Dvije lijepe maloljetne djevojke prošloga su tjedna nestale iz rodnoga Splita, otisnuvši se u ljetnu avanturu na Brač. Policija ih je, nakon preuranjenog ljetovanja, pronašla na splitskim Pujankama, potpuno mirne. Doduše, javile su se telefonom unezvjerenim »starcima« kad su se vidjele na naslovnici Slobodne Dalmacije, ali nisu žurile kući, nego polako, »vrag odnija prišu«.
Jedan od očajnih očeva, koji je na plus 40 punih dvanaest dana pokušavao pronaći svoju kćer, obrušio se na institucije sustava. Te kriva je policija, kriva je škola, kriva je država. Mala, pak, misli da je za sve kriv »ćaća«, a »ćaća« tvrdi da je krivnja na baki koja je maloj i njezinu bratu previše puštala.
Kad god mogu, pišem priče u kojima stajem na stranu djece, a protiv policije, škole, odvjetništva, roditelja. Ali da je roditeljima lako - bome nije! Jasno je da klincima fali štošta, a najviše odgoja i roditeljskog vremena, jasno je da im je teško odrastati u svijetu u kojemu se svakoga dana mora imati više, a znati manje, u kojem je važnije biti mršav nego načitan, u kojemu se ne pita odakle lova, nego zašto se love nema.
No, činjenica je da su životi roditelja u Hrvatskoj dosegnuli kritičnu točku. Dijete se ne treba kažnjavati, na dječje izbore ne treba utjecati, ponavljaju kao mantru pedagozi, psiholozi i svi drugi »ozi«. Za djecu treba imati razumijevanja, isto kao i za šefa, direktora, ženu, muža, ministra, vlasti i oporbu.
Djecu treba pustiti da slobodno odrastaju, ali im za to omogućiti sve potrebne uvjete. Što su uvjeti, ne zna nitko. Je li uvjet mobitel od tisuću ili dvije kuna? Koliko je pari tenisica godišnje uvjet za dobro roditeljstvo da se dijete ne osjeti izgnano, različito, drukčije?
Treba li klincima preko vikenda ostaviti prazan stan i pun frižider i pustiti ih da pozovu svoje male ulične horde ili ih svakoga dana treba razvoziti na tri izvanškolske aktivnosti kao da sami nemaju noge? Je li izvanškolskih aktivnosti bilo i u naše vrijeme i jesu li naši »starci« bili loši roditelji zato što nas nisu razvažali, što smo ih se ponekad bojali i što nismo mislili da kad god žele, mogu otići na banku i uzeti koliko nam treba.
Jer, većina roditelja koje poznajem uglavnom se osjećaju kao dio hotelskog servisa i bankomati kojima se, za razliku od pravih, ne smije dogoditi da ostanu bez novca.
I dok je djeci dosta škole, autoriteta i roditeljskih pitanja, roditeljima je, uglavnom, dosta života. Jedini se spas nazire u tome da ih na neko vrijeme pošaljemo na more. A i zato nam opet treba lova.

 Klimatske promjene

Divna Zenić, Slobodna Dalmacija 3. srpnja 2007.

Nedavno izmjeren 31 Celzijev stupanj u moru kod Hvara je na pragu kritične granice od 35 stupnjeva, iznad koje će stradati jadranska fauna, a njoj su se pridružili oštrozubi gušter, atlantska napuhača i narančasta točkasta kirnja. Više u Slobodnoj Dalmaciji.

 Komentar

Branka Valentić, Vjesnik 28. srpnja 2007.

Možda nije normalno hranu kupovati u trgovini kućnim ljubimcima, ali mi se, daleko bolesnijim, zbog ubijenog praščića čini dizati državu na noge.
U nedostatku aktualnih tema, ili, iskrenije, zbog toga što mi se više ništa ne radi, a u poplavi straha od terorizma koji je u potpunosti zagušio svijet, pada mi na pamet jedna priča koju sam nedavno čula, a koja na najbolji način opisuje tko je lud i tko je luđi od ludoga.
Ovako... Jedan je čovjek s ovih prostora, nije ni važno odakle, u vremenu rata odselio u Ameriku. I uspio. Ne znam, doduše, čime se točno bavio, ali priča kaže da je u nekoliko godina uspio kupiti stan u New Yorku, dobro, ne baš na Manhattanu, ali možda u Brooklynu ili Queensu, no svakako - kupio je stan, radio je, imao je lovu, uspjeh, živio je američki san.
I onda je taj novopečeni Amerikanac poželio da ga u njegovu izobilju vidi i posjeti obitelj s jugoistoka Europe. Sve je pripremio, nakupovao piće, hranu, ukrasio dom šarenim američkim balonima punjenim helijem, unajmio klauna, striptiz djevojku koja iskače iz torte, ali je znao, dobro je znao da prave fešte neće moći biti ako se na stolu ne pojavi malo prase. I otišao je u kupovinu. Obišao je cijeli grad, pretražio državu i shvatio da se u Americi ne prodaju odojci, jer se ubijanje tako malenih životinja smatra nakaradnim, ali i neisplativim.
I tako je junak ove priče očajan sjeo, stao misliti i nakon nekoliko sati mu se razbistrilo. Vidio je on praščiće i u New Yorku, samo ne u mesnici, nego u pet shopu. I tako je kupio ljubimca, dovezao ga kući, te mu brzo pokazao koliko drži do životinjskih prava.
I kako je običaj i praksa, ostavio je odojčića obješenog na kuku na balkonu da se iz njega, prije no što ga gurne u veliku američku pećnicu, iscijedi krv.
Netko je to vidio, javio i u samo nekoliko minuta njegovu su zgradu opasale jake snage specijalne policije, a na balkon na kojem se cijedio beživotni kućni ljubimac, iz vojnoga se helikoptera spustila cijela regimenta maskiranih tipova. Naš je junak priveden, ispitan, i nekako je, prestravljenim Amerikancima koji su u njegovu činu vidjeli neupitnu terorističku nakanu koja započinje virtualnim žrtvovanjem životinje, uspio objasniti da nije taliban, nego da samo dolazi iz zemlje u kojoj se jedu i male svinje. Priča je završila tako da je frajer morao napustiti zemlju, prodati stan da bi platio troškove vojno-redarstvene akcije i vratiti se u zavičaj gdje se jedu odojčići.
I sad se pitam tko je tu lud. Dobro, možda nije normalno hranu kupovati u trgovini kućnim ljubimcima, ali mi se, daleko bolesnijim, zbog ubijenog praščića čini dizati državu na noge. A zapravo, sve ovo pišem jer mi na »Dalmatini«, kojoj mi je krenuti prema jugu, sve, ali stvarno sve strašno lijepo. Samo mi malo fale oni janjčići i praščići putem. Možda je primitivno, ali je tako. I što sad.

 Skandal

F. Matić, Z. Krešić, Večernji list 21. kolovoza 2007.

Glazbenica Matija Vuica sa skupinom Gracija našla se u središtu incidenta kad je, izvodeći skladbu na Hrvatskom etnofestivalu u nedjelju u Neumu nestala s ekrana Federalne televizije (FTV) nakon što se ogrnula hrvatskom zastavom, što Vujica i tamošnji Hrvati doživljavaju provokacijom. FTV pak tvrdi da je za nesporazum kriva Vujica, a organizatori u ovome ne vide ništa sporno.

  Izvodeći skladbu "Ljubim kamen tvoj", na sceni se iz publike pojavila nepoznata osoba koja je Vuici dodala hrvatsku zastavu. Kad se zaogrnula zastavom, samo u jednom kratkom kadru vidio se tek dio zastave nakon što su kamere FTV-a ukrupno zumirale Vuicu. Nakon toga je u drugome dijelu skladbe Matija Vuica jednostavno izbačena iz kadra, a više od 40 sekundi na kanalu FTV-a prikazivana je panorama Neuma i obližnji patrolni čamac na kojemu su se proteklih dana slikali i dužnosnici Federacije BiH.

Ovacije i šok
Vuica je nakon nastupa bila uzbuđena.
- Nije jednostavno ovdje u Neumu i kad FTV prenosi cijeli program izvesti skladbu na takav način. No, to me ne opterećuje jer je to pjesma o mojoj domovini, a ona je i u Hrvatskoj, ali i ovdje u Neumu. Prepustila sam se srcu i još se tresem od uzbuđenja nakon ovacija neumske publike. Zato ne vidim zbog čega bi se netko ljutio na ovaj moj nastup rekla nam je Vuica. No, kad je nakon više od pola sata i završetka festivalskog programa zbrojila dojmove i dobila informaciju o incidentu, Vuica je bila šokirana.
Evo, malo prije su mi javili da zbog ovog večeras više neću moći nastupati na neumskom festivalu. S FTV-a su rekli da, budu li oni ubuduće snimali festival, ne mogu više nastupati. Vjerujete mi da ne znam što bih rekla. Pa ovoga zaista nema nigdje, zašto nekome smeta ako se pjeva o svojoj domovini? Ako je tako, onda se više nećemo viđati na neumskom festivalu rekla je za Večernjak Matija Vuica.
  No, iz Federalne televizije potpuno su odbacili optužbe koje su stigle na njihov račun, ističući da je neozbiljno tvrditi da joj je "federalna televizija zabranila nastup". Urednica specijalnih projekata FTV-a Ismeta Dervoz ističe da su Vuičine optužbe zlonamjerne.
- Blago rečeno, iznenađena sam. U pitanju je Hrvatski etnoglazbeni festival. Mi nemamo nikakva razloga od etnofesta raditi političku manifestaciju ako to netko drugi možda želi. U smislu tehničke organizacije, kada se netko uživo u trenutku izvođenja skladbe zaleti prema sceni, jednostavno se prebaci na drugi kadar. Nismo odmah shvatili o čemu je riječ rekla je urednica Dervoz.
  Objasnila je da ne spori pravo Matiji Vuici na njezin nastup, no da je pogriješila što nije otkrila na koji se način željela predstaviti neumskoj publici.

Trebala najaviti
- Nije bilo nikakva razloga za bojkot njezina nastupa. Ona se vjerojatno dogovorila da joj netko iz publike doda zastavu, no to nije rekla uredniku programa. Bilo je dovoljno samo da nam to najavi. Što se nas tiče, mi bismo to tako i prikazali objasnila je.
  Federalna televizija je, uz TV prijenos uživo, i emitirala program, no cijeli etnofestival vodi direktor Tomislav Šojat i umjetnički direktor Jurica Pađen.

 Nova pravila

Mirela Lilek, Vjesnik 10. listopada 2007.

Po novim mjerama dijete iz vrtića više neće moći izvesti baka ili djed, niti bilo koja osoba koju roditelj pismenim putem nije ovlastio i prijavio vrtiću njene podatke.
  Poučeni slučajevima poput onoga kada je djed iz vrtića doveo kući »pogrešnog« unuka, ili kad je dijete samo odlutalo iz vrtićkog dvorišta, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa (MZOŠ) propisalo je naputak o novim sigurnosno-zaštitnim mjerama kojih se moraju pridržavati svi vrtići u Hrvatskoj od idućega mjeseca. Po njima, dijete iz vrtića više neće moći izvesti baka ili djed, niti bilo koja druga osoba koju roditelj pismenim putem nije ovlastio i prijavio vrtiću njegove podatke. Po dijete u vrtiću moći će doći isključivo roditelj, odnosno najviše tri ovlaštene osobe.
  »Do kraja listopada svi vrtići u svoje programe moraju ugraditi sigurnosne mjere. Po njima, roditelji ili druge osobe ne mogu kad zažele ulaziti u vrtiće i odvoditi djecu, već to moraju činiti u vrijeme za koje najave da im najviše odgovara, a ovisno o radnom vremenu vrtića«, kaže načelnica Odjela za predškolski odgoj u Ministarstvu znanosti Marija Ivanković.
  Pritom dijete u vrtiću ne može ostajati dulje od 10 sati. Sigurnost djece mora biti na prvom mjestu, zbog čega vrtići moraju osigurati ulaz i izlaz djece kao i boravak u vrtiću i u njegovim vanjskim prostorima, objašnjava Ivanković. Vrtići su dužni na ulaznim vratima istaknuti svoje radno vrijeme, kao i voditi računa o većoj čistoći dvorišta.
  Posebni naglasak nove sigurnosno-zaštitne mjere stavljaju na pješčanike, što će tete u vrtiću dodatno zaposliti. Naime, otvorene pješčanike po novome će trebati prekrivati preko noći, odnosno, ako vrtić ima uvjete, trebat će nabaviti pješčanike koji se mogu unositi u zatvoreni prostor vrtića. Glavni razlog takve mjere su noćni posjetitelji pješčanika poput mačaka, pasa, ptica, ali i česte pojave da oni nekima služe kao odlagališta za razbijene boce.
  Marija Ivanković naglašava kako su vrtići sami kreirali sigurnosne programe, po smjernicama Ministarstva, ali i u dogovoru s roditeljima. Svaki će vrtić tako predložiti osobu-koordinatora sigurnosnog programa, za koju se očekuje da ima izrazite sposobnosti organiziranja i nadziranja provedbe vrtićkog sigurnosno-zaštitnog programa.
  Državni tajnik u Ministarstvu znanosti, Nevio Šetić napominje kako svi dječji vrtići mogu izvravno tražiti stručnu pomoć u izobrazbi odabranih koordinatora. Ujedno upozorava na pojavu različitih stručnjaka koji u vrtiće dolaze držati predavanja vezana uz programe sigurnosti i zaštite djece, a koji nisu usklađeni s nacionalnim strategijama i programima.

 Aktualno

Vlada FBiH, Dnevni avaz 12. listopada 2007.

Vlada FBiH je donijela zaključke kojima od Vijeća ministara BiH zahtijeva, u roku od 15 dana, poduzimanje adekvatnih mjera povodom projekta "Gornji horizonti"
  Prije svega, to se odnosi na definiranje i uspostavu odgovarajućih mehanizama kojima če biti osigurana kvalitetna koordinacija aktivnosti u vezi s problematikom projekta “Gornji horizonti” između nadležnih entitetskih institucija.
  Između ostalog, Vlada FBiH traži i osiguravanje poštivanja uvjeta iz dosadašnjih vodoprivrednih akata za sve objekte Hidrosistema Trebišnjica. U slučaju ponovnog izdavanja vodnih akata, treba osigurati učešće institucija FBiH i Republike Hrvatske, obzirom na uticaje u vezi promjene vodnog režima.
  Do ispunjenja svih zahtjeva, kaže se u zaključcima Vlade FBiH, Vijeće ministara BiH treba obustaviti sve aktivnosti na projektovanju i izgradnji preostalih objekata Hidroelektrane Trebišnjica.

 Visoko obrazovanje

Ivana Kalogjera-Brkić, Jutarnji list 17. listopada 2007.

Usvojena strategija po kojoj nitko neće moći studirati na zagrebačkom Sveučilištu ako nema laptop.

Za godinu, dvije više nitko neće moći studirati na zagrebačkom sveučilištu ako ne posjeduje osobno računalo! I to ne bilo kakvo, nego prijenosno koje će student uvijek imati uza se i koristiti ga na nastavi. To da će svaki student zagrebačkog sveučilišta morati imati računalo propisano je strategijom o e-učenju koju je ljetos usvojio Senat. U strategiji se, naime, izrijekom kaže da će rektorski kolegij i dekani, ovisno o okolnostima u akademskoj godini 2008/2009. ili 2009/2010., propisati da je posjedovanje odgovarajućeg osobnog/prijenosnog računala preduvjet studiranja na zagrebačkom sveučilištu.Tekst iz Jutarnjeg lista

 Uz Božić 2007.

Dobrila Stella, Vjesnik 24. prosinca 2007.

Potrebno je nadići razinu Homo oeconomicusa i otkriti svijet ljudskih i kršćanskih vrednota Onaj tko je najbolje znao što je život jer je sam bio Život, poručuje nam: »Ne živi čovjek samo o kruhu...«, kaže mons. Marin Barišić.
Tijekom ovogodišnjih božićnih blagdana potrošit ćemo rekordnih 12 milijardi kuna, ali za taj novac nećemo moći kupiti duhovni mir koji nas hrabri u očaju i tješi u patnji.
Splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić u razgovoru za Vjesnik upozorava na iskušenja kojima se suvremeni čovjek mora oduprijeti ako ne želi da njegovo moralno tkivo istrune zbog popustljivosti prema vlastitoj sebičnosti i prevladavajućem potrošačkom mentalitetu.
• Kako biti pravi kršćanin u ozračju potrošačkog društva i materijalističke ideologije koja poništava smisao Božića?
- Ne znam je li pretjerano reći da živimo u civilizaciji koja nam stvara snove, a oslobađa nas stvarnosti. Ali koliko god se čini da potrošačko društvo i materijalistička ideologija osvajaju prostor, ipak u svakom ljudskom srcu postoji neugasiva čežnja za smislom života koji daleko nadilazi razinu proizvodnje i potrošnje, konzumerizma i profita. Koliko god je danas nemoguće izbjeći »moderne hramove sreće«, a to su trgovački centri, ipak je jasno da se sreća ne može kupiti jer ona ima pečat Boga. Netko reče: »Ako želiš znati gdje sreća ne stanuje, posjeti mjesta zabave i šoping-centre«. Smisao života potrebno je tražiti negdje drugdje, daleko bliže, u svom srcu i u odnosima prema drugima, u poštenju, solidarnosti, odgovornosti, dijalogu, praštanju, ljubavi. Pravi i istinski dar je sama osoba. Potrebno je nadići razinu Homo oeconomicusa, razinu stvari i otkriti svijet ljudskih i kršćanskih vrednota.
Onaj tko je najbolje znao što je život, jer je sam bio Život, poručuje nam: »Ne živi čovjek samo o kruhu...« Isus Krist nije samo uzor nego i Spasitelj čovjeka. On određuje identitet nas vjernika. Poznavajući njega, i mi sami sebi postajemo jasniji. Ako nešto ili nekoga ne poznajem, ne mogu ga niti ljubiti. Bez osobne vjere, bez poznavanja i iskustva Isusa Krista, Bog će biti nepoznat i dalek, tek samo jedna od ponuda na tržištu potrošačkog mentaliteta, a mi, umjesto svjedoka duhovnih i moralnih vrednota, ostat ćemo ovisnici i još veći širitelji profita i konzumerizma.
• Čini se kao da Božić iz godine u godinu počinje sve prije i da se sveo na puku materijalnu rastrošnost bez pokrića.
- Dobro ste primijetili da se Božić može svesti na sezonsko i prazno veselje umjesto da bude životna i istinska radost. U dobroj mjeri nismo samo djeca svog vremena, već smo često i djetinjasti. Želimo odmah i sve bez strpljenja, rada i došašća. Potrošački mentalitet ne samo da instrumentalizira vrijeme Adventa i događaj Božića, nego ih preko ponude i konzumerizma želi na svoj način zamijeniti i reći da svaki dan može biti Božić ako imaš novca i možeš uživati u stvarima. Konzumeristički mentalitet, koji je prisutan cijelu godinu, uz Božić želi biti još »pobožniji«, nakićeniji i bogatiji. Takav Božić bez strpljenja i nadanja, bez molitve i dobrotvornosti, bez susreta s Bogom i bližnjima može biti punina obilja stvari, a praznina duše i srca.
• Nije li paradoksalno da se upravo nakon Božića, koji nam donosi izravnu vezu s Bogom, osjećamo duhovno prazni i tjeskobni?
- Dakako, poslije takvog Božića, uz razočaranost neispunjene duše, suočavamo se i s ispražnjenim novčanikom. A onima kojima se Božić dogodio preko pomirenja s Bogom i čovjekom, kroz euharistijsko slavlje u zajednici vjernika u susretu s Novorođenim, radost raste i ispunja život i suživot jer Emanuel - Bog s nama - živi i odrasta u radosti našeg života i doma, zajednice i društva.
• Zašto se čini da je prava i iskrena vjera ujedno težak i hrabar izbor?
- Pitanje je postoje li uopće mogućnosti izbora jer čini se da je sve postalo relativno - jednako vrijedno. Ako postoji izbor, je li on određen samo korisnošću i ugodom ili ga određuje trajni kriterij dobra i zla? Izbor je uvijek na svoj način dramatični i opasni, ali isto tako radosni događaj jer rađa osobu i potvrđuje njeno dostojanstvo.
Čovjek se izborom ne samo opredjeljuje, već i sebe daruje. Vjerovati znači credere - cuor dare, dati srce. Biti vjernik ne znači samo prihvaćati nauk, načela, duhovnost, vrednote, ideale, već prije svega susret i vjera u osobu Isusa Krista. Ako vjeru učimo, a ne svjedočimo, ako je imamo u pameti, a ne i u srcu, neće nam puno značiti u našim dramatičnim izborima, a još manje će sa svojim posljedicama označiti naše svakodnevne poglede i stavove.
Kršćanin je pozvan tražiti i živjeti Božju volju koja je čovjekovo najveće dobro. No, Bog koji nas ljubi do kraja, ostavlja nam da njegovu volju slobodno prihvatimo. Čovjek, i sam ograničen i grešan, ne može spoznati što je volja Božja u njegovom životu i oduprijeti se zlu bez dara Božje milosti. A svaki dar, osobito Božji, prima se s ljubavlju i darovatelja u slobodi obvezuje. Osobnim iskustvom možemo se osvjedočiti u istinitost Isusovih riječi kako je njegov »jaram sladak i breme lako«.
• Živimo u svijetu koji u velikom dijelu ignorira Boga pa se malodušnost čini mnogo lakšim izborom, nego otpor koji iziskuje hrabrost i žrtvu. Jesu li vjernici danas dovoljno hrabri da se suprotstave prevladajućem mišljenju kad je ono u suprotnosti s Evanđeljem?
- Onaj tko se u svom životu uistinu opredijelio za Boga ljubavi, ne osjeća strah, nego smjelo i životom i riječju svjedoči za evanđelje i onda kad se ono predstavlja zahtjevnim i nemogućim današnjem mentalitetu. Odnos s Bogom je odnos ljubavi, a ljubav ne poznaje strah i kompromise, već potpunost i vjernost. Bog ljubavi je zbog nas postao malo dijete, rodio se i živio za nas. Poziva nas da mu se predamo kroz povjerenje i odgovornost jer se ljubav ljubavlju daruje i uzvraća. Egoizam i individualizam su izrazi straha i zabrinutosti za sebe. Danas nam je svima potrebno hrabrosti i odlučnosti, premda je strah trajno prisutna dimenzija ljudskog življenja koja se nadilazi povjerenjem u Boga i u bližnje.
• I pokojni papa Ivan Pavao II. stalno je govorio: »Ne bojte se plivanja protiv struje«. Zašto se, unatoč svemu, ipak bojimo?
- Da, Ivan Pavao II. često je upozoravao, posebno mlade, da se ne boje plivati protiv struje. Tko pliva protiv struje, živ je. Samo mrtve ribe plutaju nizvodno. Isto tako, u svom prvom javnom nastupu današnji papa Benedikt XVI. reče: »Mladi, ne bojte se Krista! On sve daje, a ništa ne oduzima«.
• Je li nastupila kriza kršćanske katoličke vjere i kako se oduprijeti podmukloj malodušnosti i sebičnosti koje svoje temelje uvijek grade na kukavičluku, što je najjasniji znak da smo krenuli putom koji nije Kristov?
- Kriza u svom značenju prosudbe i razlučivanja nije uvijek nužno negativna. A upravo to prati vjeru u svim vremenima. Malodušnost i sebičnost, egoizam i relativizam posljedice su straha za sebe i nepovjerenja u budućnost. Zato se čovjek zatvara, oslonjen sam na sebe postaje trska, a sebe spašava na račun drugih. Vjera u Isusa Krista ponajprije se očituje kroz svjedočenje i nasljedovanje. Krist nam daje smjelosti i odlučnosti da u licu drugog prepoznamo da nismo jedini i sami, da imamo braću i sestre, prosvjetljuje nas, osvjetljuje nam put izlaska iz tame sebe samih te da u bližnjima prepoznamo sliku Božju.
Više od hrabrosti potrebna nam je u ovom mentalitetu svetost jer je očito da su sveci - svjedoci u najvećoj mjeri spasili lice i dostojanstvo čovjeka kroz povijest, osobito u posljednja dva stoljeća.
• Crkvu se katkad proziva za manjak sućuti jer u braku i obitelji podržava stvarateljsku stranu Boga. Zašto suvremena obitelj teško pronalazi duhovni put do betlehemske štalice koju nam je Bog ponudio kao naočitiji dokaz pobjede ljubavi nad mržnjom?
- Ako se ikoga treba prozivati zbog manjka osjetljivosti za brak i obitelj, onda to sasvim sigurno ne bi trebala biti Crkva. Gotovo bi se moglo prigovoriti Crkvi da previše brani brak i obitelji tako da bi oni koji to omalovažavaju, mogli reći da je brak i obitelj izum Crkve. Crkva vidi obitelj cjelovito u svojoj antropološkoj i teološkoj dimenziji. Vidi je kao proroštvo u svijetu i model globalizacije svijeta. Brak i obitelj u kršćanskoj su viziji sakrament, prisutnost i znak Božje ljubavi prema ljudskom rodu, Krista zaručnika prema zaručnici Crkvi. Brak i obitelj su svetište ljubavi i svetohranište života. Crkva u braku vidi sliku Boga koji iz ljubavi stvara i nikad ne rastavlja svoje stvaranje od svoje ljubavi.
Ne podržati danas naravnu obitelj u svjetlu zdravog razuma znači rastaviti našu sadašnjost i budućnost. Betlehem i obitelj su međusobno i najuže povezani, kao što je i obitelj najprirodnije mjesto za slavljenje Božića. Neka Onaj, koji je s nama sklopio trajni savez postavši jedan od nas, podrži u vjernoj ljubavi sve bračne drugove i svojom prisutnošću blagoslovi sve naše obitelji.

 Vrijeme apsurda

Tihomir Dujmović, Večernji list 20. siječnja 2008.

Zaboga, tko može imati što protiv povratka Ćopićeve “Ježeve kućice” na kojoj su generacije odrasle? Točno piše kolega u susjednoj redakciji dnevnog tiska: nit je srpska nit je hrvatska, to je tek – dječja književnost!
 Pričamo dakle o ambiciji da se u obaveznu lektiru vrate imena koja su neopravdano izbačena, pričamo o odnosu umjetnosti i politike. No, kad o tome pričamo, ja se u isto vrijeme sjećam sjajnih pjesama i zapisa Marune ili Vinka Nikolića, pa ipak nikad nitko od plejade ovih što zagovaraju povratak “Ježeve kućice” nisu godinama o tim pjesmama govorili kao o “običnoj”, ljubavnoj poeziji. Nikad!
  No, kad danas o povratku “Ježeve kućice” sufliraju ljudi koji su i ostarjeli a da su iz ideoloških razloga odbacivali umjetnike poput spomenutih, tad se na pitomu vijest o povratku “Ježeve kućice” gomilaju pitanja. Osobito ako imamo na umu programatski intervju što ga je Pupovac dao i eksplicitno poručio da je smisao ulaska SDSS-a u Vladu između ostaloga u tome da se “obnove oni oblici političkih vrijednosti koje smo imali u Hrvatskoj prije ratnog sraza i ratnih strahota koje su se dogodile, u sklopu kojih nije bilo bitno jeste li Srbin ili Hrvat kad je u pitanju opći nacionalni interes”. U kojem pitanju političkih vrednota što ih je odgajala Jugoslavija nije bilo bitno nacionalno određenje? S druge strane, čujete li: nije dakle bila srpska agresija negoli “ratni sraz”!
  Vratimo naravno “Ježevu kućicu”, ali uvrstimo u lektiru i pjesme Vlade Gotovca i Borisa Marune i vrsne eseje Vinka Nikolića i sve što nađemo kao sjajnu umjetničku baštinu! Ali mi to ne radimo! Mi ćemo zacijelo “vratiti” i nekog hrvatskog slikara srpskog podrijetla, ali su godine prošle a jednog Vanku, sjajnog slikara kojeg smo zbog ideologije izbacili, i dalje držimo u podrumu! Kad mu je bila izložba prije desetak godina, kroničari su zabilježili da su njegove slike bačene u podrum još za Šuvarova vremena!
  Danas nitko ni ne zna da je Vanka bio četvrti u nizu: Babić – Becić – Miše –Vanka! A tobože se držimo samo umjetničkih kriterija! Dakle, čemu se vraćamo kad se Ćopiću vraćamo? Zašto istinski ne baštinimo Viktora Vidu? Istinski znači vrednovati ga objektivnim umjetničkim mjerilima i staviti ga na vrh gdje mu je mjesto! Ako nam je umjetnost iznad svega, zašto ne afirmiramo istinu o Zvonimiru Dužmeliću, slikaru i grafičaru, Borgesovu prijatelju, kojeg je sam Borges birao da mu bude ilustratorom! “Ježeva kućica” doista jest solidna dječja književnost, ali ako afirmiramo Ćopića, zašto šutimo o drugim veličinama?
  Bojim se, stoga jer u ofenzivi “obnove vrijednosti u kojim nije bilo bitno jeste li Hrvat ili Srbin” s našim komunističkim pamćenjem afirmiramo vrednote koje je postavio Titov režim, pa Vankine slike i dalje držimo u podrumu. Najbolji analitičari pjesništva priznaju da je Viktor Vida jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, pa ipak onaj strah što ga je partija zavukla u kosti dugo je trajao! Jer, Viktor Vida jest vraćen u lektiru, ali nije vrednovan koliko njegov talent traži!
  U isto vrijeme Ćopića ćemo prevrednovati samo zato jer ga je Titovo doba afirmiralo! Viktor Vida, Boris Maruna, Vinko Nikolić, ako hoćete čak i slikar Vanka, baš kao Zvonimir Dužmelić – svi su oni bili tretirani kao obični bauštelci spram vrednota koje je Josip Broz urezbario u intelektualnu pamet ovih prostora. U njoj je Branko Ćopić velika cigla u komunističkom zidu od kojeg nismo ništa – izvan onog što je partija dopustila – smjeli vidjeli 50 godina. Zato pripazimo da se obnovom starih političkih vrijednosti ne bismo probudili u 1983. makar već bili u Europskoj uniji.

 Tribina

Dinko Pensa, Vjesnik 5. veljače 2008.

Ušće Neretve polako se povlači, more ga osvaja sve više. Uzrok je projekt »Gornji horizonti«, kojim se vode iz sliva Neretve skreću u sustavu od sedam hidroelektrana i završavaju u slivu Trebišnjice
Godine 2004. izišlo je prvo izdanje najboljeg djela Alberta Fortisa »Put po Dalmaciji«, koje je priredio akademik Josip Bratulić napisavši: »Put po Dalmaciji upozorio je Europu da u njezinu središtu postoji jedan zaboravljeni i nepoznat narod kakav su tražili filozofi povratka prirodi ili književnici koji su u svojim djelima izmislili civilizacijskom nepokvaren svijet«. Knjiga je u Italiji tiskana 1774. godine, a prevedena je na francuski, njemački i engleski. Dvanaest se puta autor vraćao pišući i o lovu jegulja, pastrva, spominjući i losose u dolini Neretve. Da, upozorio je Europu na narod i prirodu koja ga okružuje, ali danas nitko, barem ne dovoljno glasno, ne upozorava da se život u toj dolini polako gasi.
Ušće Neretve polako se povlači, more ga osvaja sve više. Tamo gdje su se lovile jegulje, sve češće se hvataju lignje. Uzrok tome je početak ostvarenja projekta »Gornji horizonti« srpskog dijela BiH, kojim se vode iz sliva Neretve kanalom skreću prema sustavu od sedam hidroelektrana i završavaju u slivu Trebišnjice. Hrvatska je prošlog ljeta najavila proglašenje doline Neretve parkom prirode kako bi se spriječilo skretanje vode i velika katastrofa, ali se danas o tome sve manje govori.
Radovi su počeli, pa život u toj bogatoj dolini koja je davala sedam tisuća tona povrća i opskrbljivala veliki dio Hrvatske mandarinama polako nestaje. Nestat će bogata uzgajališta školjki i staništa brojnih zaštićenih vrsta ptica. Naša uporna šutnja tu plodnu dolinu pretvara u slanu pustinju iz koje su se svake godine smotane u velika klupka kotrljale jegulje na mrijest u Sargaško more (sredina Atlantika), a mlađ se vraćala stoljećima svojemu ušću. Fortisova Dalmacija ne može vječno ostati ista, ali prema tim pravilima Osijek može ostati bez Drave, Zagreb bez Save i Dalmacija bez dijela svojeg mora, a sve to popratiti šutnjom kao i prisvajanje zaštićenog obalnog pojasa, što se zove pomorsko dobro.
Taj pojas uz more temeljen na pravnoj tradiciji i načelu zabrane stjecanja prava vlasništva, stoljećima zaštićen, poštovan od ribara i težak, a zakonom od 1974. godine definiran kao »opće dobro u društvenom vlasništvu« sada biva ugrožen. Godine 1994. donesen je Pomorski zakonik, a 2003. Zakon o pomorskom dobru. Ni jedan ni drugi nemaju u vidu pravne učinke pretvorbe i privatizacije. Posebni problem je dio na koji se pomisli pri spomenu pomorskog dobra, obalni dio na kopnu i otocima do točke dosega najviših valova. Dio koji prema stoljetnom pravnom nasljeđivanju Hrvata ne smije nitko prisvojiti učinivši ga nepristupačnim za ostale građane. Danas na našoj obali ima nekoliko takvih mjesta koja su zaposjeli domaći stanovnici i stranci (ispod Velebita, Dugi otok, Stipanjska, Pakleni otoci). Preko tog pojasa se protežu ograde do duboko u more, već više od deset godina dodatno čuvane dobroćudnim rotvajlerima. Prolaznici ih zaobilaze uz strminu otvorenih očiju, a oni koji bi trebali napisati rješenje o uklanjanju i kazni zatvaraju oči.
U centru su Split i Dubrovnik. Po tim gradovima kruže tragači za malim zelenim, bilo kakvim prostorima što bliže centru gdje bi se mogao smjestiti građevinski objekt, po mogućnosti i simbol nasilja trgovački centar. Zanimljive postaju male pomalo trošne kućice s jednim do dva stana obrasle mediteranskim raslinjem gotovo skrivene od pogleda, ali ipak ugodne za oko, koje se onda ruše, pa izrasta desetak stanova u čijem okolišu nema ni jedne zelene grančice. Nad tim se cijeli grad zgraža, ali čudotvornim djelovanjem poznatih i nepoznatih čarobnjaka u gradskim skupštinama takvi projekti najčešće prolaze. Trogir je prije nekoliko godina upozoren da bi mogao izgubiti status spomenika kulture. U toj se kraju ne glede GUP-a nego prostornog plana događa ono u što zdrav razum povjerovati ne može - zabrana gradnje na otoku Drveniku Velom.
Zajednica u kojoj je jedan dio obespravljen nema budućnosti. Iz grada Trogira »otišli« su nezadovoljnici Okrug, Seget i Marina, koji su sada samostalne općine, cijeli prostor izvan stare jezgre je preizgrađen, osim pustoši daleke zagore. Na morskom dijelu u sastavu grada ostali su otoci Veli i Mali Drvenik. Na Drveniku Velom nije dozvoljena nikakva obiteljska gradnja, ako se izuzme uski pojas u glavnom mjestu. Da bi se zamaglila stvarnost, prostorni plan predviđa hotelsku gradnju oko 900 kreveta, što vodi uništenju temeljne ljepote toga malog bisera - njegove još uvijek netaknute prirode koja podnosi samo male kamene kućice. Baš na takvoj obiteljskoj gradnji Drvenik vidi svoju budućnost, na čemu bi se trebao razviti mali seoski turizam. Na Drveniku Malom je prostornim planom dozvoljena gradnja na otprilike dvadeset posto površine, kažu zbog boljih političkih veza, a mnogi misle da upravo zato nema gradnje na Velom. Neki misle da nedostatak zelenih površina koje svaki grad i(li) općina mora zakonski imati Trogir nadoknađuje zabranom gradnje na tom otoku gdje je izgrađenost daleko ispod jedan posto.
Jednom zgodom je Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva upozorilo Drvenčane da im nitko ne može pomoći glede onoga što uđe u plan, zato neka paze što će u njega staviti. Sada su oni potpuno isključeni iz donošenja plana, teškom mukom se uspije doći do gradonačelnika i drugih koji rade na tome, a pokušaj da se usvoji bilo kakva primjedba je utopija. Sredstva za probijanje puta i elektrifikaciju nisu sporna, a postoji samo jedan put koji su probile Hrvatske šume, struju ima samo glavno mjesto, ostalih šest zaseoka kozje staze, šterike, petrolejke, uljanice i lumine, a kuha se na otvorenoj vatri, sve to na deset kilometara od Trogira.
Više od pola tisućljeća stara je prekrasna trobrodna crkva, sva ta stoljeća u njoj misu je propovijedao svećenik čije je stalno boravište bilo u mjestu. Sada dolazi povremeno, valjda zato što nema diskoteke ni kafića.
Ovo su vremena kad lokana samouprava (lijepo zvuči) krši sve deklaracije, povelje i zakone o ljudskim pravima. Zabrana gradnje je zabrana prava na život. Zbog toga je Velodrvenčanima kristalno jasno da njihova budućnost ne može biti vezana uz današnju jedinicu lokalne uprave. Ona ne daje ništa, a mještani žele samo to da im ono što je Vlada namijenila za put, struju i vodu ne ostane zarobljeno u gradskoj mreži.
Prostorni plan je tragična igra koja pokazuje da je to mjesto isključeno iz svih planova napretka. Nadležni sve razumiju, ali kažu da je to ipak stvar grada i njengova čelnika.

 Komentar

Branka Valentić, Vjesnik 23. veljače 2008.

Bijeg dviju klinki upozorio je sve da se stvarni život ipak odvija negdje drugdje.
Postoje situacije u kojima ljude sve manje zanima proračun, jesu li se ili nisu sindikati s poslodavcima i vlašću uspjeli dogovoriti o minimalnoj plaći, hoće li ta plaća dosegnuti 50 posto prosječne, hoće li to ili neće gušiti gospodarski rast i što će sve biti u sporazumu koji će jednog dana potpisati sudionici, kako se to popularno kaže, tripartitnog dijaloga. No, svi ti silni događaji prošloga tjedna nabijenog strašno važnim podacima o težini proračuna, pričama koji je ministar i za što dobio više, a koji je ostao kraćih rukava, hoće li deficit ostati na razini prošlogodišnjeg i čiji je posao držati pod kontrolom inflaciju, ostali su temeljito zasjenjeni »hirom« dviju vinkovačkih djevojčica koje su, na prvi pogled ničim izazvane, pobjegle od kuće i svoju sobu na šest dugih dana zamijenile hladnom i napuštenom kućom obraslom šikarom.
Bijeg dviju klinki koje su, potpuno neinformirane o deficitu, inflaciji, gospodarskom rastu, tripartitnom partnerstvu i borbi oporbenih stranki zbog potpredsjedničkih saborskih mjesta, upozorio je sve da se stvarni život ipak odvija negdje drugdje. Beskrajno daleko od onih stvari koje novinari, vijesti, političari, analitičari, uvaženi kolumnisti, spin doctori i opinion makeri neprestano nameću kao glavne teme hrvatske zbilje. Jer sve to može biti važno samo do trenutka dok se ne dogodi nešto što se tiče osobno nas ili nešto u čemu možemo prepoznati ono što se vrlo lako može dogoditi i nama. Svima koji zabavljeni dnevnicima, vijestima, proračunima, svakoga dana, redovito i iznova zaboravljamo svoju djecu upitati s kim se druže, muče li ih ocjene, kakvi su im profesori, čega se boje i što ih uopće zanima i beskrajno smo upućeni u niz naoko neizbježnih podataka čiji je stvarni utjecaj na naš život zapravo minoran, a naš utjecaj na te podatke ništavan. A dok god budemo preko svake mjere zabavljeni takvim podacima, nitko, ali ama baš nijedan dječji psiholog, pedagog i socijalni radnik neće nam moći odgovoriti na pitanje zašto su nam zdrava, dobra i pametna djeca počela bježati od kuće, zašto su se po školama međusobno počeli maltretirati više nego ikad prije, ili zašto su se, kao prije nekoliko mjeseci, odlučili sa zvonika baciti u smrt.
Zanimljivo je kako je cijela javnost prvo pomislila da je male Vinkovčanke neko oteo, da su odvedene u bijelo roblje, dok smo mi svi mahom izvrsni roditelji koji se fantastično brinemo o svojoj djeci. Jer smo im dali školu, dnevne boravke, satove stranih jezika, baleta, klavira, Internet, virtualne prijatelje, lovu, pustili ih na tulume... Stoga smo vijest da su djevojčice pobjegle od života koji smo im ponudili - umjesto da je sagledamo kao najužasniju od svih vijesti jer smo za to odgovorni sami - doživjeli kao olakšanje. Već će se netko drugi dalje time pozabaviti, važno da su cure žive, smislit ćemo još koje pravobraniteljstvo za djecu ili bilo što drugo, samo da taj posao umjesto nas odradi netko drugi. Pa da se opet u miru možemo zavaliti u svoje foteljice, pregledati teletekst i odgledati troje vijesti zaredom. Da nam nešto važno ne promakne.

 Tradicija

Ana Lonjak Božičević, Vjesnik 28. veljače 2008.

Iako to mnogi ne znaju, žene već stoljećima imaju dan kada mogu isprositi ruku svog odabranika - 29. veljače.
Iako danas nije neobično da žena zaprosi muškarca, nekada nije bilo tako: žene su dolazile na svoje samo jednom u četiri godine. Onaj jedan dodatni dan u prijestupnoj godini, 29. veljače, ženama je dana prigoda za prošnju izabranika svog srca. Na taj su dan slale anonimne i duhovite ljubavne poruke svojim muškarcima ili onima koje su pokušavale osvojiti. Te je razglednice napisane između 1900. i ranih četrdesetih godina skupio David Watkins i predstavio ih javnosti.
U Irskoj je taj dan nazvan St. Bridget's Complaint (Pritužba sv. Brigite), a tradicija je započela u 5. stoljeću kada se sveta Brigita požalila svetom Patricku da žene moraju predugo čekati na prošnju. Legenda kaže da je tada sveti Patrick zaključio kako je idealan dan da žene preduhitre svoje polovice 29. veljače. Britanski je zakon taj dan ignorirao pa se smatrao idealnim da »liječi« i nepravdu prema ženama.
Takva je praksa prvi put zabilježena 1288. kada je Škotska prihvatila zakon koji je dopustio ženama da toga dana prose svoje muške polovice. Isto je tako, prema tom zakonu, svaki muškarac koji odbije prošnju u prijestupnoj godini na taj dan morao platiti kaznu. A cijena kazne mogao je biti samo poljubac, svilena haljina ili par rukavica.
U Americi je taj je dan nazvan danom Sadie Hawkins, prema jednoj od junakinja stripa Li'l Abner, američkog crtača Ala Cappa, koji je izlazio od 1930. do 1970. Sadie je glavna preokupacija bila kako navesti muškarce da je zaprose. No mnogi ljubitelji toga stripa slavili su Dan Sadie Hawkins u studenome kada je Al Capp prvi put spomenuo Sadie.
Grci su pak praznovjerni i vjeruju da će parovi koji se vjenčaju na prijestupnu godinu biti nesretni. Navodno, jedan od pet zaručenih parova u Grčkoj izbjegava vjenčanje tijekom prijestupne godine.

 Komentar

Vesna Kusin, Vjesnik 14. travnja 2008.

Ako je odlučeno da se Apoksiomen vraća na Lošinj, iako nije nađen na otoku nego u podmorju, kako to da se Livija ne vraća u Naronu odnosno Vid? Zar će senzacionalno otkriće ipak završiti skandalozno?
Slavna naronitanska Livija bila je obezglavljena skoro dva tisućljeća. Početkom trećeg, odnosno 22. siječnja 2001., točno u podne njezino je tijelo napokon bilo spojeno s pripadajućom glavom što je pristigla iz oxfordskog Ashmolean muzeja. Sedam godina kasnije, odnosno danas, ta je rimska statua postala bestjelesnom. Dakle, nakon što je tijelo pronašlo glavu, glava je izgubila tijelo. Shvaćate, riječ je o ironičnoj priči. A ona se kao trakavica provlači već skoro dvije godine.
Javno se o njoj počelo govoriti pred otvaranje Muzeja Narona, novopodignutim nad arheološkim ostacima rimskoga hrama Augusteuma, koji je desetak godina ranije sa svojim suradnicima iskopao dr. Emilio Marin, tadašnji ravnatelj Arheološkog muzeja Split. Svi su naravno očekivali da će Livija s ostalim pronađenim i restauriranim statuama biti izložena na postamentu hrama u Muzeju. Ali to se nije dogodilo. Zašto? Jer je tijelo Livije vraćeno u Opuzen koji ne želi dati »svoju« Liviju Naroni odnosno Vidu. Želi je na svome glavnom trgu koji nosi ime kralja Tomislava. To je samo jedan od apsurda u toj priči. Najveći je ipak taj da je Ashmolean muzej spreman posuditi originalnu Livijinu glavu na neodređeno vrijeme Muzeju Narona, pod uvjetom da stoji na originalnom tijelu (a ne kopiji), a Opuzen ne da originalno tijelo. Kako prvotni ugovor posudbe s Ashmolean muzejom istječe ove godine, sve je izglednije da će se jedna senzacionalna arheološka priča pretvoriti u svjetski skandal. Jer o spajanju tijela i Livijine glave izvještavali su i dnevni i stručni listovi ne samo kod nas, nego i u Europi i Americi.
A čija je zapravo Livija? I kako je tijelom dospjela u Opuzen? Neupitno je da je prvotno pripadala Naroni, gdje je najvjerojatnije stajala u Augusteumu. Na taj trag za vrijeme iskapanja Augusteuma dr. Marina uputila je pronađen camea s Livijinim portretom, što je kao i neki natpisi u hramu, u kojima se spominje Livija, upućivalo na kult Livije što se veže uz kult Augusta. Emilio Marin stoga je krenuo u potragu za Livijom. Znao je već tada da je jedna Livijina glava iz Narone u Oxfordu. Tragao je za tijelom. Jedno je tijelo iskopano u Augusteumu identificirao kao Livijino (statua br. 6), ali glava prema već izrađenoj kopiji na nju nije pristajala. Ali znana je bila i statua koju je, zajedno s još nekim nalazima s istog lokaliteta, prije 1847. iz Narone u Opuzen odnio tadašnji župan Anđelo Vidović kako bi njome uresio svoju kućnu terasu. Nju je u Opuzenu vidio i potom je 1848. publicirao sir Gardner Wilkinskon. Sve je to znao Marin te je isprobavši spoj glave i tijela u Opuzenu (gdje je tijelo do tada stajalo pod općinskim stubištem) došao do senzacionalnog otkrića. Livija je postala cjelovita, originalna glava je nakon dugotrajnih dogovaranja stigla u Split kao i tijelo. Odavde je cjelovita Livija krenula s ostalim statuama na europsku turneju. Ali obišavši Oxford, Barcelonu i Rim (Vatikan), nije stigla do Narone. Raspala se već u Zagrebu gdje je original zamijenjen kopijom.
Pred godišnjicu otvaranja Muzeja Narona (18. svibnja) aktualizira se opet pitanje Livije. Ne zbog godišnjice Muzeja, nego zbog nužnog povrata Livijine glave što sada čami u depou Arheološkog muzeja Split (u Ashemolean muzeju je do dolaska u Split bila u stalnom postavu!). Uvjet za daljnju posudbu je: originalna glava na originalnom tijelu. Gdje? Pa ne valjda u Opuzenu (gdje je otuđena iz Narone), nego u Naroni odnosno današnjem Vidu. Ako se Apoksiomen vraća na Lošinj (iako nije nađen na otoku nego u podmorju), kako to da se Livija ne vraća u Naronu? Tko će presjeći taj gordijski čvor? I kada? Za očekivati je o obljetnici Muzeja Narona kada bi Livija dostojanstveno trebala ući u Augusteum. No, hoće li?

 Neretvani u Brestu

Nautika i ribolov, Vjesnik 7. srpnja 2008.

Najveći svjetski festival mora i mornara koji se ove godine po peti put, svake četvrte godine, održava u Brestu, u Francuskoj, uključuje i fluvijalnu kulturu. To je razlog što su u hrvatsku flotu povijesnih barki uključene i dvije riječne barke s ušća rijeke Neretve neretvanska trupa i lađa.
Te dvije arhetipske riječne barke, koje su u posljednjih desetak godina spašene od zaborava i potpunog nestanka zahvaljujući Udruzi lađara Neretve, koja je pokrenula 1998. jedinstven maraton lađa i njime napravila kulturnu senzaciju od prvorazrednog nacionalnog značaja, iskonska su plovila koja nas vezuju uz ishodište povijesti plovidbe, kaže voditelj projekta Joško Božanić. Nositelji tog programa ključni su ljudi Udruge lađara Neretve, njen predsjednik Marko Marušić, čuveni ugostitelj toga kraja i vlasnik Ville Neretve Pavo Jerković, koji je bio i prvi predsjednik Udruge, Milojko Glasović, utemeljitelj maratona lađa i direktor toga jedinstvenog natjecanja, te Ivan Burić, koordinator programa prezentacije. Članovi posade neretvanske trupe (lađe, a ne trupe – op. ur.) Stipe Parmać, Ivica Šunjić, Miljenko Ćupić, Marin Petković, Slave Vlahović, Goran Kovač, Ivica Nikolac, Jurica Katić, Ranko Marević, Valerio Jerković, Denis Batinović Pekma i Goran Vujinac kad zaveslaju u neretvanskoj lađi u Port de Comerce u Brestu teško da će se naći momčad koja će ih pobijediti ističe Božanić. Bit će to svakako veliki izazov posadi baskijskog broda, do sada nepobjedive barke u veslanju na festivalima u Brestu. Ta mala, ali dugačka i uska baskijska ribarska barka na prethodna dva festivala, i 2000. i 2004., preveslala je trideset milja dugu regatnu rutu od Bresta do Douarneneza bez trenutka odmora. Božanić kaže da im je prošli put obećao da će im dovesti veslačke konkurente gusare s Neretve i sada se to obećanje ispunjava. Gledajući te momke s Neretve s koliko strasti, volje i energije sudjeluju u Maratonu lađa, Božanić je uvjeren da će Brest za njih biti veliki veslački izazov i da će ih teško biti odgovoriti od sudjelovanja u regati na otvorenom moru Atlantika ako ne bude previše vjetra. Neretvanski veslački maratonci donijet će na Atlantik, u Brest, drevnu kulturu delte Neretve, ali i demonstrirati veslačko umijeće koje se posljednjih godina razvilo u konkurenciji koja iz godine u godinu sve više raste povećavanjem broja lađa i dobro istreniranih posada, koji ne žale ni vremena ni energije koju valja uložiti da bi se postiglo pothvat, zaključuje Božanić.

 Brigo moja…

Irena Dragičević, Vjesnik 9. prosinca 2010.

Svako četvrto dijete koje je upisanjo u jaslice u prvoj godini života pati od tjeskobe odvajanja od roditelja.
SPLIT - »Većina djece živi s roditeljima koji mijenjaju svoje vrijednosti češće nego što zalijevaju svoje cvijeće. Osnovni razlog stresu kod djece je taj što žive u kaosu vrijednosti«, kazao je Jesper Juul, svjetski poznati obiteljski terapeut, pedagog i edukator, u četvrtak Splitu, gdje je održao predavanje na znanstvenom skupu za 400 hrvatskih odgojitelja pod naslovom »Odgoj u obitelji i odgoj u vrtiću«.
Juul je istaknuo da se odgajanje djece u proteklih nekoliko desetljeća bitno promijenilo od vremena naših baka i prabaka, te da su roditelji sve nesigurniji u svom vodstvu. »Svi se slažemo da djeci treba vodstvo, no pitanje je kako mi to možemo učiniti, a da ne ugrozimo njihov integritet. Do sada nitko nije našao odgovor na to pitanje«, zaključio je Juul.
Smatra da nova generacija roditelja traži nove pionire u odgoju djeteta, a Juul ih zove »konstruktivno nesigurnim roditeljima«. Oni su znatiželjni, angažirani, provode puno vremena s djecom i ne očekuju od sebe da sve znaju.
»Svi se slažemo kako bi bilo lijepo da nam djeca u dobi od 15, 16 godina budu mentalno i "socijalno" zdrava. U tom pogledu je napravljena pedagoška katastrofa. Mi u Danskoj trenutačno imamo 600.000 alkoholičara, 26 posto odrasle populacije ide psihijatru, a golema je zastupljenost uporabe i zloporabe legalnih "droga". Jednostavno, nismo uspjeli«, kazao je Juul.
Poznati stručnjak za predškolsku djecu upozorava i na propuste koji se događaju u institucijama - jaslicama, vrtićima i školama. Prema njegovim riječima, većina zdrave djece s »pedagogijom« se može nositi samo četiri do pet sati na dan. No, djeca u jaslicama, vrtićima i školama provode mnogo više vremena. Od prve do 15. godine u različitim institucijama djeca provedu više od 25.000 sati, što je, tvrdi Juul, pogubno za njih.
U Skandinaviji je 95 posto djece u nekoj od ustanova, a u Hrvatskoj 92 posto djece odlazi u školu, što je, tvrdi Juul, pravo čudo. Primjerice, u Njemačkoj 52 posto školske djece treba psihoterapiju. Od 20 do 25 posto djece koja su u jaslice upisana u svojoj prvoj godini pate od tjeskobe odvajanja od roditelja. To im iskustvo, tvrdi Juul, u mozgu stvara otrove koji ga ne oštećuju, ali ga, ponekad i do kraja života, stimuliraju na primitivno ponašanje u svakoj sličnoj situaciji
Prema njegovim riječima, struci i znanstvenicima trebat će četiri, pet godina da pronađu novu paradigmu koja će biti utemeljena na znanosti o mozgu.
»Ta će nam paradigma dati priliku da razgovaramo o tome što je profesionalno, a što moralno. Koncept riječi "oprosti", primjerice, dijete ne može shvatiti sve do svoje sedme godine, a u trećoj godini doseže vrhunac svojih sposobnosti u učenju stranih jezika«, objašnjava Juul.