Nije namijenjeno rješavanju problema kao što su:

- problematično ponašanje pojedinaca, nesporazumi sa
  susjedima i/ili bilo kojom skupinom ljudi

- bilo kakva hitna intervencija (poplava u stanu i sl.)

- psi koji ometaju lavežom ili nisu na uzici ili nemaju brnjicu

- požari, zagađenja zraka i vode

- buka

- prijedlozi za postavljanje novih posuda za otpad, novih
  rasvjetnih tijela, semafora i slično

- žalbe na rad gradskih tijela ili bilo kojih tijela javne uprave

- bespravna gradnja

- divljanje po cestama, konzumiranje droga, javna opijanja,
  nasilje nad životinjama, preprodaja i sl.

Za to postoje nadležna tijela kojima se uvijek možete obratiti.

SLUŽBENA STRANICA

POGLEDAJTE

POPIS ULICA

GRAD METKOVIĆ

TISAK

OSMRTNICE
6.10.2024.
Sveta Mateljak
pok. Joze
1946. - 2024.
Sveta Mateljak
9.10.2024.
Davor Petković
pok. Andrije
1968. - 2023.
Davor Petković

KONTAKT

 Liturgijsko pučko pjevanje

tradicija

Liturgijsko pučko pjevanje u župi Sv. Ilije u Metkoviću

* Tekst je diplomski rad fra Domagoja Volarevića pisan 2004. pa su neki podaci u međuvremenu zastarjeli.

UVOD

Crkva od svojih početka iskazuje na različite načine kult i poštovanje prema otajstvima koja joj je Krist predao. Kroz povijest su ti načini slavljenja kršćanskih otajstava nazvani liturgija. Liturgija je djelatnost Crkve kojom se Bog veliča i ljudi posvećuju. Ona je djelatnost Crkve, jer se obavlja samo unutar Crkve i njezinih bogoslužnih prostora. Budući da je sveopća Crkva rasprostranjena po cijelomu svijetu, tako se i liturgija, koja je dolazila u pojedine krajeve, prilagođavala mjestima, vremenima, ali i običajima dotičnih mjesta i naroda. Svaki je narod mogao slaviti otajstva spasenja na način na koji bi ih najbolje razumio i prihvatio. Tijekom povijesti od tih su se načina oblikovali „posebniji načini“, koje danas nazivamo obredima, službenim načinima obavljanja liturgije u kršćanstvu. Liturgijska se djelatnost provodi za vrijeme obreda tijekom liturgijske godine. Svaki dio liturgijske godine ima svoj liturgijski obrazac prema kojemu se usklađuje.

Liturgijska djelatnost sastoji se od raznih molitava, pokreta, gesta, pobožnih vježbi i možda najvažnijeg dijela, pjesme i glazbe, bez koje niti jedan liturgijski čin nema svoju puninu. U rimskoj liturgiji, koja je danas prisutna u cijeloj Katoličkoj crkvi, službeno odobreno pjevanje jest gregorijansko, koje uvijek uz jednake uvjete ima prvo mjesto u liturgiji. No, lijepa glazba je uvijek dobrodošla u liturgiju, ali naravno, uz poštivanje određenih propisa pa tako posebno mjesto u svakom bogoslužju ima narodno, odnosno pučko pjevanje dotičnoga kraja.

Kao što su se širili obredi i načini slavlja, slično su se s njima širile i pjesme, te su, ako već nisu bile skladane i pjevane na autentičan pučki, narodni način, prilagođavane mjestima i vremenima na koja su došli. Tako su uz liturgijske i paraliturgijske oblike pobožnosti nastajale liturgijske pučke pjesme, koje su izlazile iz vjerskoga osjećaja naroda i njegova srca.

Sve se rečeno odnosi i na Crkvu u Hrvata u kojoj postoje razne pučke liturgijske i paraliturgijske pobožnosti, kao i pjesme s njima usko povezane. Većinom su autentične tj., nastale su u našim krajevima, ali ima ih i preuzetih, odnosno prepjevanih, većinom od susjeda (Italija). Te su pjesme neizostavan dio bogoslužja na mnogo župa diljem Hrvatske, posebice u priobalju i na otocima, gdje se tijekom stoljeća u njima sačuvao i hrvatski narodni jezik u liturgiji rimskoga obreda.

Jedna iz velikoga broja župa i krajeva u kojima se sačuvalo pučko liturgijsko pjevanje jest i Župa sv. Ilije Proroka u Metkoviću, iz čije se povijesti iznjedrilo nekoliko pučkih oblika pobožnosti i pučkih napjeva koji su povezani i s liturgijom, i s pučkim pobožnostima, običajima  i paraliturgijom. To je razlog zbog kojega se liturgijski život ove župe bez tih običaja, na osobit način bez liturgijskoga pučkoga pjevanja, čini osiromašen i nepotpun. Stoga, u ovom uratku namjeravamo, osim opisa pučkih napjeva, opisati liturgijske i paraliturgijske čine tijekom kojih se ovi napjevi pjevaju, kako bismo još više istaknuli i uočili značenje i mjesto pučkih napjeva i pjesama u bogoslužju. Navedena je, također, povijest grada i župe, radi boljega upoznavanja područja i mentaliteta u kojemu su ti običaji s pjesmama nastajali.

Kroz povijest Župe sv. Ilije tih je pjesama bilo više pa su liturgijsko pjevanje, ali i sama liturgija bili bogatiji. Na žalost, do današnjih se dana sačuvalo relativno malo. Razlog tomu je usmeno prenošenje pjesama s generacije na generaciju pjevača pa su neki napjevi tijekom vremena izgubljeni. Ono što se sačuvalo uglavnom su napjevi s običajima koji se pjevaju tijekom korizme i Velikoga tjedna te sprovodne antifone i responzoriji. Inače, u cijeloj dolini Neretve, liturgijsko je pučko pjevanje još uvijek slabo dokumentirano i istraženo.

Zanimljivost je, ali i poteškoća pri skupljanju građe za ovaj uradak,  što su gotovo svi napjevi sačuvani u uhu pjevača, malo ih je snimljeno audiozapisima, a ne postoji niti jedan znanstveni rad koji bi se pobliže bavio ovom temom. Ipak, uz veliku pomoć župljana Župe sv. Ilije građa je skupljena i obrađena.

Kao prilog radu priloženi su i nosači zvuka (compact discovi), s pučkim napjevima, snimljenim tijekom 2004., kao i notni zapisi napjeva. Nadamo se da će ovo istraživanje još više potaknuti, ali i pripomoći pučkim pjevačima sačuvati od zaborava ovu dragocjenost i prenositi je budućim naraštajima.

 

 

SADRŽAJ

1. GRAD METKOVIĆ

 

1.1. Kratka povijest grada

Grad Metković prvi se put u povijesti spominje 1422., i to u sudskoj raspravi pred dubrovačkim knezom.[1] U vrijeme svoga prvoga spomena bio je maleno naselje, bez većega značaja. Tako je ostalo sve do polovine 19. stoljeća kada mu austrijska uprava daje središnje mjesto u donjemu Poneretavlju. I do danas je Metković središte čitave neretvanske doline. Samo ime potječe vjerojatno od plemena Metkovići[2] koje danas više ne postoji. Poradi toga je uobičajen naziv grada bio u množini Metkovići (što se još uvijek može čuti od starijih ljudi), a naziv u jednini, Metković, prevladava u 20. stoljeću, posebice u drugoj polovini.

Povijest grada možemo pratiti od prve polovine 15. stoljeća, od već spomenute 1422. Međutim, vjerojatno je na tim prostorima postojao život još u pretpovijesno doba, što možemo zaključiti zahvaljujući arheološkim nalazištima na Predolcu, brdu iznad Metkovića, na kojemu leži stari dio grada. Pretpostavlja se da su prvi poznati žitelji doline Neretve bili Iliri. Strateško značenje donjega toka Neretve uvidjeli su i stari Grci pa su u 4. st. prije Krista tu osnovali svoju koloniju, nadaleko poznatu Naronu[3] (današnji Vid), koja je nakon Salone po značaju drugi rimski grad priobalja. Vrijedno je spomenuti arheološka iskapanja u Naroni koja su otkrila postojanje više starokršćanskih bazilika iz vremena koje prethodi dolasku Hrvata na te prostore. Narona je, sasvim sigurno, bila i biskupijsko sjedište. Kršćanstvo se, dakle, na ovim prostorima rano proširilo. Od starokršćanskih spomenika najzanimljivija je krstionica u bazilici na mjestu današnje crkve Sv. Vida.

Donje Poneretavlje u ranomu srednjem vijeku naseljavaju slavenska, odnosno hrvatska plemena. Između Cetine i Neretve bila se smjestila čuvena Paganija, kako nas izvješćuje Konstantin Porfirogenet.[4] Vjerojatno je i znameniti hrvatski knez Domagoj bio podrijetlom s ovih prostora. U kasnomu srednjem vijeku na Neretvu se spuštaju bosanski vladari, a krajem 15. st. nadiru i Turci. Ulogu Narone u tim vremenima preuzima luka Drijeva, današnja Gabela. U blizini Drijeve, značajna trgovačkog središta, na povijesnu scenu stupa Metković, u to doba maleno, gotovo nepoznato naselje. Možda su tomu uzrok i Turci za čije se vladavine, do kraja 17. stoljeća, Metković i ne spominje u povijesnim vrelima.

Požarevačkim mirom 1718. utvrđena je granica između Mlečana i Turaka, vrlo slična današnjoj granici Hrvatske i susjedne Hercegovine. Mlečani su napustili Gabelu koja je ostala u turskim rukama, a u Metkoviću su osnovali novu luku. Metković je pripojen Kotaru Neretva sa sjedištem u Opuzenu, čime započinje njegov polagan uspon.[5] Međutim, kroz 18. stoljeće još uvijek stagnira i nazaduje, iako je njegov pogranični položaj obećavao. Stanovnici su se još podosta bavili ribarstvom od čega je dolazio najveći utržak.[6] Tajni austrijski izvjestitelj govori u svomu izvješću, u drugoj polovini 18. stoljeća, kako bi se to mjesto moglo izvrsno razviti, ali uza sposobnu upravu i državu. Venecija, koja je tih godina na izdahu, ne može brinuti o nekoj maloj provinciji na rubu Republike. Propašću Mletačke Republike Metković dolazi pod francusku upravu koja izgrađuje kroz grad cestu za vojsku, u smjeru Dubrovnika.[7] U to vrijeme postaje i općinsko središte za naselja s lijeve obale Neretve. Dolaskom Austrije 1814. započinje njegov značajniji uspon. Uočen je iznimno povoljan položaj ovoga kraja. Već 1823. dobiva Metković prvi državni ured i lučki ured. Godine 1849. otvara se  pošta,  crkvena uprava prelazi iz Opuzena 1854.,  godinu zatim i sva civilna vlast. To se dogodilo za vrijeme druge austrijske uprave koja je „progurala“ Metković, čime je otpočeo brži razvitak grada, posebice nakon što je Austrija anektirala Bosnu. Gradi se željeznička pruga Metković - Mostar i Mostar – Sarajevo. Grad se počinje širiti i na desnoj obali Neretve.[8] Željeznica snažno potiče razvitak grada, budući je sada metkovska luka izravno povezana s Bosnom. Tako je ostalo sve do Drugoga svjetskog rata; Metković je bio jedna od glavnih jadranskih luka, ali iza rata to postaju Ploče radi povoljnijega položaja za luku (još prije rata je  završena pruga do Ploča).[9] Godine 1931. Metković je imao oko tri tisuće stanovnika. Šire se trgovački i ugostiteljski obrt, u gradu postoje dvije kinodvorane, hotel, pučka i građanska škola, kao i mnoge upravne zgrade.

Iza Drugoga svjetskog rata, iako je luka prebačena u Ploče, Metković se, ipak, nastavlja razvijati. U vrijeme socijalizma, u bivšoj Jugoslaviji, postupno je napredovao na političkome, gospodarskome, prosvjetnome, kulturnome, a u posljednje vrijeme osobito  na športskom planu

Danas je to gradić od petnaestak tisuća stanovnika, čije se stanovništvo posebno umnožilo poslije Drugoga svjetskog rata. Doseljeno se stanovništvo, koje je potjecalo uglavnom iz obližnjih sela,[10] pretežito nastanjivalo na desnoj obali Neretve. Doseljenje pučanstva uvjetovalo je ne samo društveni nego i vjerski život, pa su u gradu danas dvije velike katoličke župe: starija na lijevoj obali, sv. Ilije, i nova, sv. Nikole Biskupa na desnoj obali Neretve. U izlaganju ćemo se zadržati na prikazu Župe sv. Ilije

 

1.2. Kulturni život u gradu

 

U prvoj je polovini dvadesetoga stoljeća kulturni život u gradu bio poprilično razvijen i obilan. Jasno je da to nije preko noći nastalo. Kulturni život Metkovića ima svoj početak i svoje korijene koji, ipak, ne sežu tako daleko u prošlost.  Prvi, iznimno važan kulturni događaj u mjestu, nakon kojega kulturni život uzima sve više maha, jest otvaranje  Hrvatske čitaonice 1873., čijem je otvaranju nazočio i narodni zastupnik don Mihovil Pavlinović. U okviru Čitaonice pokrenuta je 1875. kazališna skupina, a 1864. Metković je dobio i crkveni pjevački zbor. Ipak, moramo priznati da je capo, ne samo glazbene nego i cjelovite kulturne djelatnosti u gradu Gradska glazba „Klement  Visković“, jedna  od najpopularnijih institucija u gradu, ne samo na glazbenome nego i na cjelokupnome kulturnom polju. Osnovana je 1886. kako nam svjedoči predaja (po svoj prilici iste je godine osnovana i škola za podučavanje glazbara), mada ne postoji niti jedan izravan pisan dokaz.[11] Svakako je njezina uloga u svim kulturnim proslavama u gradu bila zapažena. Do završetka Drugoga svjetskog rata nastupala je i na crkvenim i župnim svečanostima, štoviše, bila je važan čimbenik svih proslava, a nešto su rjeđi bili nastupi na pokopima.[12] Dugi je niz godina kapelnik Gradske glazbe bio ujedno i voditelj crkvenoga zbora.[13] Glazba je sinonim svih glazbenih djelatnosti u gradu, iako u Metkoviću postoji  osnovna glazbena škola i dva crkvena zbora (sv. Ilije i sv. Nikole). Od 1990. Glazba je opet aktivan sudionik značajnijih crkvenih svečanosti. Od pedesetak članova  polovina su mladi.  Danas je kapelnik Gradske glazbe prof. Zvonko Knežević.

Osim Gradske glazbe u Metkoviću, nisu bili rijetkost ni tamburaški zborovi.[14] Smisao za glazbu iznjedrio je mnoge Metkovce. Vjerojatno je najpoznatiji  na tom području Klement (Klemo) Visković, čije ime i nosi Gradska glazba. Nekoć je bio njezin kapelnik, a poslije je, nakon završena konzervatorija u Beču, postao članom Bečke opere.[15] Kao vrsne glazbenike i kapelnike spomenut ćemo još Ljubu Levantina, Matu Brečića i Božu Petrova, koji je na osobit način zadužio Župni zbor sv. Ilije.[16] U najnovije vrijeme u gradu je osnovan još jedan zbor, Mješoviti zbor Gimnazije Metković, koji vodi prof. Vanja Gabrić.[17]

 

2. ŽUPA SV. ILIJE PROROKA

 

2.1. Povijest župe

 

Kršćanstvo je dosta rano prisutno u donjemu Poneretavlju. Vidjeli smo da je stara Narona bila i biskupijsko središte. Kršćani su na prostoru donjega Poneretavlja prisutni, dakle, već u antici, a taj se kontinuitet održao kroz sve vrijeme, do danas. Ipak, povijesno razdoblje u kojemu možemo tražiti začetke Župe sv. Ilije u Metkoviću  mnogo je  kasnije, za vremena Turaka.

Pod vlašću Turaka 1670. franjevci su stvorili župu kojoj su, osim Metkovića, pripadala i neka sela u susjednoj Hercegovini.[18] To nije bila današnja župa jer joj je središte bilo u obližnjemu Dračevu, koje je danas u Hercegovini. Mletački providur Alvise Mocenigo povjerava taj kraj franjevcima iz zaostroškoga samostana. Kad su Mlečani napustili Gabelu 1716., sjedište se upravne vlasti u donjem Poneretavlju seli u Opuzen. Narod je uglavnom odselio s vojskom, a jedan se dio zadržao u Metkoviću. Providurovom  se odlukom 1719. osniva župa u Metkoviću koja obuhvaća i neka sela u susjednoj Hercegovini. Ta se godina uzima kao početak samostalne župe u Metkoviću. Poslužuju je zaostroški franjevci koji još uvijek  pripadaju bosanskoj provinciji.[19] Providurova odluka na hrvatskome glasi: „Odlučujemo da i ubuduće franjevci nastave službu u  rečenomu mjestu Metković, kao i u onim okolnim mjestima koja ostaju unutar granice.“[20]

Župa sv. Ilije ispočetka je zauzimala puno veći prostor negoli ga zauzima danas, od Podrujnice do Bijeloga Vira. To je područje nekoliko puta teritorijalno veće negoli današnja župa, koja obuhvaća staru varoš i nova naselja na lijevoj obali Neretve. Na desnoj je obali 1969. osnovana nova župa posvećena sv. Nikoli Biskupu, i od tada je rijeka Neretva granica dviju župa, sv. Ilije i sv. Nikole.

Spomenimo da je metkovski župnik od 1854. obnašao službu dekana Neretvanskog dekanata sve do 1969., kada je dekanatski ured vraćen u Opuzen, čiji župnik ponovno postaje dekanom.[21]

 

2.2. Crkve u župi

 

2.2.1. Župna crkva Sv. Ilije

 

Kako Metković nije imao većega značaja u vrijeme prije osnivanja župe, nije ni imao odgovarajuću crkvu. Fra Bartul Arbić je 1700. sagradio crkvu Uznesenja Marijina, kasnije Sv. Ilije, koja je tada mogla zadovoljiti potrebe vjernika. Kroz 18. i 19. stoljeće, osobito nakon austrijske okupacije Bosne i Hercegovine, dosta se stanovništva spustilo u Dalmaciju i nastanilo u Metkoviću. Crkva je zbog novopridošlih stanovnika postajala sve tješnja pa je zato dva puta dograđivana i proširivana, 1780. i 1830.[22] Unatoč tomu, ostala je dosta trošna. Godine 1858. carica je Elizabeta  obdarila crkvu s nešto materijala. To je početak traženja sredstava za gradnju nove crkve čija je gradnja započela 1867., a završila 1870.[23] Posvećena je tek godine 1903. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata 1944. teško je stradala u  bombardiranju, ali je zalaganjem vjernika i župnika fra Vjeke Vrčića obnovljena već 1948. Posebno su vrijedne bile orgulje koje je uništila kiša  (crkva je nakon izravna pogotka bombe ostala bez krova).[24] Te stare orgulje bile su  lijepe i osobito vrijedne. Nakon rata 1963., za župnikovanja fra Ivana Abrusa naručene su nove, ljubljanskoga majstora Franca Jenka.[25] U novije je vrijeme crkva još nekoliko puta obnavljana, ali je temeljita obnova započela u najnovije vrijeme, godine 1990. Zbog Domovinskoga je rata obnova prekinuta do 1995. kada je opet nastavljena, a 25. studenoga 1995. proslavljen je završetak radova na crkvi.

Iza crkve, u crkvenom dvorištu, nalazi se kapela Gospe Lurdske, izgrađena 1958. Tadašnji je župnik fra Vjeko Vrčić podigao kapelu s oltarom za prigodno slavljenje mise, povodom stogodišnjice Gospinih lurdskih ukazanja.[26]

2.2.2. Ostale crkve

 

Budući da je Župa sv. Ilije dosta velika i po broju vjernika i teritorijalno, u novije se vrijeme osjetila potreba za gradnjom još jedne crkve, budući je župna crkva Sv. Ilije postala, ne toliko tijesna, koliko udaljena od novijih naseljenih dijelova grada. Novu crkvu Sv. Franje Asiškoga na Kladi sagradio je tadašnji župnik fra Mate Gverić 1982., a služi nedjeljnom liturgijskom slavlju puku Klade i obližnjih dijelova grada.[27]

Na gradskom groblju na brdu Predolcu nalazi se crkva posvećena sv. Ivanu Nepomuku i sv. Roku. Uglavnom služi za obrede pokopa, a nekoliko puta godišnje u njoj se govori i misa, i to svečana pjevana misa sa župnim zborom, na blagdan Svih svetih i Dušni dan, te na blagdane Sv. Roka i Sv. Ivana. Osim toga, još se prigodno slavi misa.

Crkva Sv. Ante Padovanskoga[28] na Repu, pored sela Dubravice, bila je prvobitno u vlasništvu obitelji Veraja koja ju je 1953. darovala Župi sv. Ilije. Sagrađena je 1882. Osim na blagdan Sv. Ante, u njoj se također još nekoliko puta godišnje obavlja bogoslužje.[29] Svetkovina Sv. Ante slavi se na osobito svečan način, uz mnoštvo vjernika koji iz Metkovića obično dođu pješice do crkve (nekoliko kilometara izvan Metkovića), a slavlje obvezno uveličava župni mješoviti zbor.

U Metkoviću od 1912. djeluju i redovnice Družbe služavki Maloga Isusa. One su 1989. sagradile u Metkoviću novi veliki samostan, u čijemu je okviru samostanska crkva posvećena sv. Obitelji.[30] Na nedjeljnomu euharistijskom slavlju, osim redovnica, sudjeluje još i dosta naroda.

 

3. LITURGIJA I PUČKE POBOŽNOSTI U ŽUPI SV. ILIJE U METKOVIĆU

 

Pod izrazom pučka pobožnost ovdje podrazumijevamo bogoštovna očitovanja koja imaju privatno ili (češće) zajedničarsko obilježje, a u ozračju kršćanske vjere i njezinih istina ne izražavaju se u liturgiji, već u posebnim oblicima koji proizlaze iz duha nekog naroda i njegove kulture.[31]  Tako različite pučke pobožnosti, uz pojedine važnije svetkovine, u Crkvi imaju dugu tradiciju. Vezane su manje ili više uz liturgijske obrede, i gotovo uvijek se obavljaju u crkvama, ali nisu liturgija. I u našim ih krajevima ima dosta. Redovito su posuđene i preuzete iz drugih kultura, posebno romanske (utjecaj Italije), ali ima ih izvornih. Ovo se najviše odnosi na crkvena prikazanja, odnosno scenske izvedbe sakralnoga karaktera. U prošlim je stoljećima u priobalju bilo dosta običaja i svečanosti vezanih za svaku veću svetkovinu i sprovodne obrede. Danas su se prorijedili, tako da su uglavnom ostali običaji te pobožnosti vezani uz Veliki tjedan i pasionsku baštinu te sprovodne običaje. Ponegdje postoje i običaji vezani uz pojedine svetkovine svetaca zaštitnika mjesta. Božićna i ostala skazanja i običaji se, na žalost, malo gdje više njeguju.

U Velikomu tjednu u našim se krajevima tijekom povijesti razvijalo i razvilo mnoštvo takvih skazanja i pučkih pobožnosti, a među najpoznatije spadaju Gospin plač i Muka Gospodinova, a u nekim župama, među kojima je metkovska Župa sv. Ilije i žudije[32]. Vrlo važno je uvijek imati na umu duboku razliku koja postoji između pučke pobožnosti i skazanja (mimesis) s jedne, te liturgije i otajstava koja ona uprisutnjuje (anamnesis), s druge strane.[33] Liturgija uvijek ima primat u odnosu na pučke pobožnosti. Uz pravilan odnos prema tim dvama elementima svaki liturgijski čin  i pučka pobožnost ili skazanje, koji su povezani s liturgijskim obredom mogu dobiti svoje pravo značenje i obogatiti vjernike koji sudjeluju.

 

3.1. Veliki tjedan: Od Cvjetnice do Velike srijede

 

Vjerojatno su iz skazanja izrasle crkvene pobožnosti i običaji Velikoga tjedna u Župi sv. Ilije u Metkoviću. Tradicija pobožnosti Velikoga tjedna u župi je zaista dosta duga, po nekim pokazateljima možda čak vuče korijenje iz starih skazanja ili je njihov izmijenjeni nastavak,[34] bez teksta i dijaloga. Svakako, običaji Velikoga tjedna posjeduju svoj strogo određen usmeni scenarij po kojemu se odvijaju: imaju sve dramske kompozicijske elemente (uvod, zaplet, vrhunac itd.).[35]

Pobožnosti i običaji Velikoga tjedna započinju na Cvjetnu nedjelju, i to preko mise blagoslovom maslina pred kapelom Gospe Lurdske, zatim svečanom procesijom „šamatorijem“ (crkvenim dvorištem) i ulaskom u crkvu Sv. Ilije. Na misi se pjeva Muka po metkovskom pučkom napjevu. Tekst Muke je stari hrvatski prijevod Evanđelistara[36] iz 1921., znači po tridentskom obredu. Muka koja se pjeva uvijek je Muka po Mateju, jer je tako propisivao tridentski obred. Druge Muke, osim Ivanove na Veliki petak, ne pjevaju se.[37]

Nakon mise izlaže se Presveti sakrament na četrdesetosatno klanjanje ili kvarantore[38], a tijekom izloženja bratimi Bratovštine Presvetog sakramenta, naizmjence kleče pred Presvetim po jedan sat sve do Velike srijede u deset sati.[39] Crkva je otvorena cijelo vrijeme, pa vjerni puk može u bilo koje doba doći i pokloniti se Presvetomu za vrijeme izloženja. Postoji i jedna zanimljivost vezana uz kvarantore. Od početka četrdesetosatnog klanjanja pa do kraja, svaki sat bi odzvonilo zvono s onoliko udaraca koliko je sati klanjanja prošlo. Tako bi na Veliku srijedu u podne, pri završetku klanjanja, zvono imalo odzvoniti četrdeset puta.

Kroz prva tri dana Velikoga tjedna s večernjom se misom pjeva i svečana Večernja, koju predvodi zbor. Pjeva se po gregorijanskim tonusima, a po završetku mise zapjeva se i stara metkovska pučka pjesma Prosti, moj Bože. Na tim je misama redovito mnoštvo svijeta koji se dođe ispovjediti za predstojeće velike dane.

 

3.2. Veliki četvrtak

 

Nastavak je običaja na Veliki četvrtak. Bratimi izjutra imaju ispovijed, a zatim izaberu dvanaestoricu između sebe koji će simbolično predstavljati apostole, kojima će se pri misi Večere Gospodnje, navečer, prati noge. Misu već dugi niz godina tradicionalno predvodi najstariji svećenik na službi u župi. Na misi Večere Gospodnje pjeva župski mješoviti zbor, ali i pučki pjevači. Pjevaju se pjesme određene za liturgiju toga dana. Svečanije se pjeva, naravno, sve do Slave, a od tada uz tihu pratnju orgulja, ili a cappella. Pošto su Gospodine, smiluj se i Slava otpjevani na svečan način, Svet i Jaganjče Božji pjevaju se pučki. Kod pranja nogu apostolima, pjevaju se antifone na gregorijanske tonuse. Od gregorijanskih se napjeva pjeva još i poznati Gdje je ljubav prijateljstvo prigodom prinosa darova (Ubi caritas et amor).

Poseban dio običaja čini dolazak žudija. Nakon pričesti, slijedi prijenos Svetotajstva u svetohranište na pobočnomu oltaru, a u Crkvu stupaju žudije, odjevene u odoru rimskih legionara. Pri prijenosu Svetotajstva, četvorica koji se zovu baldakinaši (jer stoje kraj baldahina ili baldakina), prate svećenika pod baldahinom (nebesnikom) dok prenosi Svetotajstvo. Za vrijeme prijenosa pjeva se pučki  Divnoj, dakle. Na misi i obredima Velikoga četvrtka koristi se mali baldahin, a veliki sutradan, na Veliki petak u procesiji ulicama grada.

Dolazak žudija veličanstven je čin koji puk redovito nestrpljivo očekuje i doživljava sa zanosom.[40] Nakon završetka mise pjeva se Gospin plač fra Petra Kneževića, a nakon toga u 23,00  sata počinje Getsemanska ura u spomen na Isusovu agoniju u Getsemanskom vrtu. Pjevanje Plača je i danas neizbježiv dio pobožnosti Velikoga tjedna u gotovo svim župama. Narod ga je rado prihvatio zbog jednostavnosti i ritmičnosti (osmerački stih) pa i unatoč tomu što pjevanje Plača traje dugo. Za vrijeme pjevanja Plača žudije izmjenjuju straže pred Isusovim grobom koji je uređen na jednom od pobočnih oltara. To nije isti oltar na kojemu se čuva i Svetotajstvo jer bi onda obred prijenosa Svetotajstva izgubio svoj liturgijski smisao.[41] Naime, nakon liturgijske reforme Drugoga vatikanskog sabora izbjegava se pojam grob, pa u mjestima gdje se njeguju pučke pobožnosti treba biti dosta oprezan pri uređenju oltara na kojemu se čuva Svetotajstvo i izbjegavati uređenje koje izgledom podsjeća na grob.[42] Ipak, razborito je pretpostaviti da se, u smislu očuvanja tradicije i pučke pobožnosti, grob može urediti i na drugome prikladnu mjestu unutar crkve, gdje neće pomutiti osjećaj vjernika za otajstvenu Kristovu prisutnost.

 

3.3. Žudije

 

Najpoznatiji i najpopularniji običaj vezan uz Veliki tjedan u Metkoviću su svakako žudije. Taj običaj vezan je isključivo za Veliki tjedan, i to od Velikoga četvrtka navečer, do Uskrsnoga bdijenja. Žudije su obično mladi ljudi, do 35 godina života, koji moraju biti uzorni vjernici i građani. Žudije su u župi osnovane još daleke 1857. i to su, prema postojećim podacima, vjerojatno najstarije žudije u cijeloj Dalmaciji.[43] Osnovao ih je Ante Gluščević, Metkovac, koji je bio sjemeništarac u Lorettu, odakle je i donio taj običaj u Metković.[44] Iz Metkovića se taj običaj proširio po cijeloj dolini Neretve, a dalje vjerojatno i po Dalmaciji. U početku (dok je još bila stara crkva) bila su samo četvorica žudija, odjevena u kartonske odore, koje su vrlo brzo zamijenjene platnenim. Gradnjom nove crkve njihov se broj povećava na šesnaest, a danas su dvadeset i dvojica.

Njihovu ulogu u obredima Velikoga četvrtka već smo opisali, a najveća njihova uloga je na Veliki petak, što je i razumljivo. U procesiji na Veliki petak oni su uza svećenika i Šimuna Cirenca u središtu pozornosti. Dijele se u tri skupine.[45] Prva su skupina šimunaši, njih četvorica, koji prate Šimuna Cirenca. Odjeveni su u žute haljine s kacigama na glavi. Nose koplja sa sječivom, mačeve o pojasu i štitove. Druga su skupina već spominjani baldakinaši koji prate baldahin pod kojim ide svećenik u procesiji s Presvetim. Odjeveni su u crvene haljine i prsluke s istim oružjem kao i šimunaši, ali bez štitova. Treća i najbrojnija skupina su gardisti, njih dvanaest, koji cijelim putom stupaju strogim vojničkim korakom. I oni su odjeveni u crvene haljine s prslucima, nose kacige bez perjanice, kao oružje - koplja (bez sječiva), a o pojasu mačeve. Svaku od tih skupina predvode vođe odjevene u ljubičaste haljine s kacigama ukrašenim perjanicama, a od oružja nose mač ili buzdovan i štit u ruci.

Žudije su tijekom Vazmenoga trodnevlja značajan dio pučke pobožnosti. Vrlo bitno je, ipak, reći da žudije nisu „smetnja“ ili „konkurencija“ liturgiji, nego je na neki način upotpunjuju. Liturgija ne smije trpjeti od žudija, i ako se pravilno shvati njihova uloga, dobiva se potpuna slika obreda s pučkim običajima u Vazmenom trodnevlju u Župi sv. Ilije. Puk, obično s razlogom, veli da potpuno shvatiti žudije i njihovu ulogu u obredima mogu samo Metkovci ili oni koji već dugo žive u Metkoviću.

 

3.3.1. Šimun Cirenac

 

Običaj je u većini dalmatinskih župa da se tijekom procesije Velikoga petka nosi križ. To je običaj i u Metkoviću, samo što se metkovski običaj znatno razlikuje od drugih. Križonoša ili Šimun Cirenac, u narodu zvan samo Šimun, uvijek je tajna osoba. Puk nikada ne zna tko je Šimun. Odjeven je u crnu haljinu, glave prekrivene crnom krinkom, s malim prorezima za oči. Zbog čega baš takav običaj, nije posve sigurno, ali dade se naslutiti da je prvobitno bila riječ o nekoj vrsti privatne pokore ili zavjeta osobe koja je nosila križ. Tijekom procesije Šimun nosi veliki križ na leđima, baš kao i Isus, te uvijek hodi bos, bez obuće. Na takav način zbilja nije lako nositi križ. Šimun se može i umoriti i zatim zatražiti odmor, na što ima pravo tri puta tijekom procesije. U slučaju da ne može dalje nositi križ (zbog umora, povrede ili sl.), vođa je šimunaša dužan preuzeti križ i iznijeti ga do kraja procesije. I danas osoba koja želi biti Šimun tu dužnost redovito obnaša po nekomu zavjetu.[46] Nekoć se godinama čekao red kako bi se obuklo u Šimunovu odoru i ponijelo križ na Veliki petak u procesiji. Danas nije više tako. Kandidata je, na žalost,  manje pa se čeka najdulje koju godinu.

 

3.4. Veliki petak

 

Na Veliki petak pobožnosti dosegnu vrhunac. Obredi službe Muke Gospodnje sastoje se od triju, odnosno četiriju dijelova: službe riječi, preko koje se pjeva Muka, klanjanja svetomu Križu, (nazivano i ljubljenje) i euharistijske službe. To su dijelovi obreda Velikoga petka koji su propisani u Misalu. Četvrti dio je procesija, koja je u dalmatinskim župama toliko srasla s obredima Velikoga petka da je gotovo nemoguće zamisliti liturgiju Velikoga petka bez procesije. Potrebno je, ipak, podsjetiti kako procesija nije zamjena liturgije niti je liturgija,[47] nego vrlo lijep izraz pučke pobožnosti.

Tijekom službe riječi pjeva se  Muka po Ivanu, također na pučki napjev kao i Muka po Mateju. Za vrijeme obreda klanjanja križu zbor pjeva korizmene pjesme među kojima je najpoznatija Ispovidite se, koja se pjeva, također, i u drugim župama, ali nakon procesije. Nakon što završi zadnji obred Velikoga petka (euharistijska služba), kreće procesija kroz stari dio grada. U crkvu ulaze žudije i Šimun, koji se kratko pomoli pred Gospodinovim grobom, uzima križ i kreće van. Za to se vrijeme ispred crkve oblikuje procesija. To je veličanstven događaj koji okupi mnoštvo svijeta.[48] Za vrijeme procesije pjevaju se korizmeni napjevi. Nakon procesije se pjeva Smiluj se meni, Bože, a zatim slijedi najpoznatija metkovska pučka pjesma Prosti, Gospodine, puku svome, prosti. Pjevaju je naizmjence solist i zbor s pukom koji uvijek odgovaraju, Jer je preveliko milosrđe njegovo. Solist pjeva klečeći pred Presvetim na ulazu u crkvu. Procesija završava pjesmom, a žudije nakon toga opet simbolično preuzimaju stražu nad grobom, čime završava obred Velikoga petka.

 

3.5. Velika subota i Vazmeno bdjenje

 

Bogoslužje Vazmenoga bdjenja na Veliku subotu  sastoji se od četiriju dijelova: služba svjetla, služba riječi, krsna i euharistijska služba. Narod se na Veliku subotu uvečer skupi pred crkvom oko 23,00 sata. Slijede obredi službe svjetla: blagoslov ognja, vode i uskrsne svijeće, nakon čega se pjeva svečani Vazmeni hvalospjev  (nazivan i Hvalospjev uskrsnoj svijeći). Obredi dalje idu svojim tijekom (služba riječi) sve do pet minuta prije ponoći. Za to vrijeme, još prije početka obreda, žudije se izmjenjuju u straži pred grobom. Pet minuta prije ponoći vrhunac je toga dijela obreda. Zbor započinje pučki Gospodine, smiluj se, koji se neprestano ponavlja pet minuta, a za to vrijeme se žudije velikom brzinom izmjenjuju u straži pred grobom. Izmjene se obavljaju tako da dolaze skupine sa svojim vođom koji udarcima mača o štit, ili buzdovanom o pod, daje znak za izmjenu. To pridonosi još većoj ozbiljnosti, ali i napetosti u iščekivanju padanja žudija. Minutu ili dvije prije ponoći sve žudije uđu u crkvu i započinju igru bacanja kocke za Isusove haljine.

Točno u ponoć svećenik zapjeva Gloriju, orgulje počinju svečano svirati, žudije se počnu tresti i padati, nakon čega bježe iz crkve. Nakon svečanoga preludija na orguljama, pjeva se svečana Slava, a zatim slijedi svečani navještaj Evanđelja i misa koja ide svojim tijekom kako propisuju rubrike za Vazmeno bdjenje.

Cijeli tjedan iza Uskrsa, dakle čitavu Vazmenu osminu, pred sada praznim grobom, u crkvi stoje položen mač, koplje, štit i kaciga. Jasno poručuju vijest o praznu grobu. Mada to više nije Veliki tjedan, ipak je i taj običaj usko s njime povezan. Time, možemo reći, završava običaj Velikoga tjedna u Župi sv. Ilije u Metkoviću.

3.6. Sprovodni običaji

 

Pučka je pobožnost veoma osjetljiva na pitanje spomena pokojnika. Tako i odnos pučkih običaja i liturgije u spomenu za pokojne treba razborito sagledavati. U svim bi narodima trebala doći do izražaja načela kršćanske vjere.[49] U južnoj Hrvatskoj ovo posebno njeguje puk preko svojih bratovština, od kojih su neke izričito usmjerile svoje djelovanje molitvama za pokojne. U Župi sv. Ilije, ipak nema bratovština koje bi njegovale takvu pobožnost, ali postoje pogrebni, tj. sprovodni običaji. Sprovodni obredi i liturgija s pripadajućim običajima na većini župa u cijeloj Dalmaciji imaju dosta dugu tradiciju, značaj i poštovanje među pukom. Metkovski sprovodni običaji ne razlikuju se bitnije od običaja u većini dalmatinskih župa, osim po pjesmama, odnosno pučkim napjevima koji se pjevaju tijekom obreda.

Nekoć su sprovodni obredi trajali duže, ne radi liturgijskih obreda sprovoda, već radi toga što je sprovodna povorka obično išla ulicama grada, od pokojnikove kuće do groblja. Razlog tomu je što nije bilo mrtvačnice. Izgradnjom mrtvačnice pokraj groblja, na brdu Predolcu, znatno se skratio i put sprovodne povorke, ali i pučki običaji i pjesme za pokojne. Međutim, još uvijek se i tijekom dosta kraće povorke, pjeva sprovodni psalam i kantik na pučki napjev. Riječ je o „uobičajenu“ sprovodnome ili pokorničkom psalmu, Ps 51, Smiluj mi se, Bože ili Smiluj se meni, Bože te evanđeoskom hvalospjevu Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov (Lk 1, 68 – 79).

Cio hvalospjev se otpjeva pri početku sprovoda, a idući prema groblju povorka pjeva retke Psalma 51. Valja reći i to da se, ukoliko sprovodu nazoči i Gradska glazba, naizmjence pjeva nekoliko redaka psalma i svira neka posmrtna koračnica.

 

3.6.1. Molitva za pokojne (Odrješenje)

 

Do prije nekoliko godina  pjevalo se tijekom sprovoda i Odrješenje (Molitva za pokojne), koje je u prijašnjoj liturgiji imalo značajno mjesto (Oslobodi mene, Gospodine, od smrti vječne). U posljednjih desetak godina više se ne pjeva. Zabrana pjevanja te molitve ili Odrješenja datira još iz 1971., barem što se tiče splitsko-makarske nadbiskupije,[50] kojoj pripada i Župa sv. Ilije u Metkoviću. Odredba o zabrani je donesena budući da tekst ne odražava dovoljno kršćansku nadu u uskrsnuće. Zato se sada rabi izraz Molitva za pokojne, koja se moli prema novom obredniku, u kojemu su jasnije izražena načela kršćanske vjere. U starom Odrješenju, dobro je napomenuti, nije bilo ničega krivovjerna,[51] i zato se može pretpostaviti njegovo zadržavanje izvan liturgije, u posebnim prigodama. Svakako je zanimljivo, budući da je jako tradicijski ukorijenjeno, Odrješenje se još uvijek pjeva prigodom sprovoda u nekim neretvanskim župama.

I u Župi sv. Ilije se još uvijek pjeva prigodničarski, a to znači prigodom zavjetnih i sličnih misa, i samo na gradskome groblju. Danas se običava pjevati nakon mise za pokojne na Dušni dan, te nakon misa za poginule hrvatske branitelje na gradskome groblju, u svakom slučaju izvan liturgijskih obreda. Pjevaju ga pučki pjevači, skupina od desetak pjevača, i svećenik koji ima solističke dionice, također na pučki način, s elementima gregorijanskoga. Napjev koji se pjeva, vrlo je sličan u svim župama doline Neretve, pa je teško govoriti o njemu kao izvorno metkovskome. Držimo da je to neretvanski napjev Molitve za pokojne, odnosno ranijega Odrješenja.

 

4. CRKVENO PJEVANJE I ŽUPSKI ZBOR

 

4.1. Pjevanje u župi

 

U cijeloj dolini Neretve, crkveno i pučko pjevanje imalo je i ima posebnu ulogu u liturgijskim svečanostima. Naravno, niti jedna veća liturgijska svečanost ne može se zamisliti bez mješovitoga zbora koji u Župi sv. Ilije ima tradiciju od gotovo 140 godina. Još dalje bismo u povijest išli tražeći korijene pučkih napjeva u župi. Kako bi svaka vjerska svečanost bila dostojno proslavljena, svoj trud ulože i župski zbor i pučki pjevači, na koje je grad osobito ponosan. Možemo reći da se tako provodi uredba Drugoga vatikanskog koncila: Liturgijski čin poprima plemenitiji oblik kad se Božja služba svečano obavlja s pjevanjem, kod koje sudjeluju sveti službenici, a narod djelatno sudjeluje.[52]

 

4.2. Župski zbor

 

O samim početcima crkvenoga zbora u Župi sv. Ilije nemamo nikakvih podataka. Zna se jedino da je zbor utemeljen godine 1864. Već se iz toga da zaključiti kako crkveno pjevanje u to doba nije bilo na zavidnoj razini. To su bile godine osnivanja skupine pjevača, koji će tek kasnije postati zbor u pravom smislu te riječi.

U vrijeme osnivanja zbora u Europi je bio prisutan cecilijanski pokret. Smatralo se da crkvenom pjevanju valja vratiti onu ulogu koju je imalo u liturgijskoj povijesti. Pokret se iz Njemačke i Francuske, gdje je i nastao, brzo proširio po katoličkoj Europi. Kao početnu godinu cecilijanskoga pokreta u Hrvatskoj možemo uzeti 1906., godinu osnivanja Cecilijanskoga društva u Zagrebu. Iz vremena osnivanja, na prvi pogled, čini se da je zbor osnovan pod utjecajem cecilijanskoga pokreta. No, to je presmiono zaključiti. Nikako, naime, ne možemo pretpostaviti da su zbor osnovali entuzijasti, studenti iz Metkovića ili netko drugi tko je bio oduševljen strujanjima u crkvenoj glazbi toga vremena, ponajviše jer je trebalo vremena kako bi  cecilijanski pokret zahvatio i hrvatske krajeve (što je očito iz godine osnutka pokreta u Hrvatskoj), a da bi došao u tadašnje provincijsko mjesto, trebalo je i puno više. Je li godine 1864. ustanovljen zbor, ili samo skupina pjevača i glazbenika, koji će, možda, imati ulogu u kasnijem osnivanju Gradske glazbe? Bez sigurnih podataka ne možemo ništa tvrditi.

Župni arhiv za godinu 1920. donosi stanje u župi kada se prvi put izričito spominje  zbor i pjevanje u župi. Pjevanje je općenito bilo dosta slabo, pa je zato župnik, kako bi podigao kvalitetu zbora, okupio mlađe ljude, a paralelno je pronašao i podupiratelje zbora (novčane). Da se trud isplatio, brzo se uvidjelo, a napredak je bio još brži kada su i časne sestre počele voditi zbor. U sklopu svoje kuće otvorile su i školu za glasovir gdje su podučavale djecu i mladež, a do 1955. su naizmjence s kapelnikom Gradske glazbe vodile zbor. Nakon toga, samostalno.

Krajem 20. stoljeća, točnije 1990., zbor je doživio svoj vrhunac. Pod vodstvom časne sestre Dulceline Plavše, prvi je put u povijesti zbora izdana audiokaseta na kojoj su snimljeni i neki pučki napjevi iz Župe sv. Ilije.

Zbor danas djeluje pod vodstvom gđe Maje Batinović i broji  pedesetak članova. Repertoar mu je raznolik. Najviše se pjevaju crkvene popijevke iz Hrvatske crkvene pjesmarice, tako da i narod može pjevati, ali i zahtjevnije skladbe koje pjeva samo zbor. Najviše se pjevaju višeglasne mise te liturgijske pjesme za različite dijelove mise. Osim pjesama polifona karaktera pjevaju se i gregorijanske. Istaknuli smo već napjeve koji se pjevaju na Veliki četvrtak (Gdje je ljubav prijateljstvo), a na župnoj misi tijekom godine se može čuti i VIII. gregorijanska misa De Angelis, ili barem jedan dio mise. Pučka korizmena misa, zanimljivo,  pjeva se, također, i izvan korizmenoga vremena, naravno, bez Slave.

 

4.3. Dječji zbor

 

Osim Velikoga župnoga zbora u župi djeluje i Mali dječji zbor koji je više puta nastupao na susretima dječjih zborova Zlatna harfa, a koji i danas redovito pjeva misu za djecu u 9.30 sati u crkvi Sv. Ilije. Pjevaju  ponajviše liturgijske pjesme i mise za djecu ili šansone koje se pjevaju svuda po svijetu među mladima.

Šezdesetak djece u zboru danas vodi Ivana Petrov, gimnazijalka i časna sestra Vedrana Krstičević.

 

5. CRKVENO PUČKO PJEVANJE

 

5.1. Glagoljaško pjevanje

 

Staroslavenski jezik bio je u uporabi kod slavenskih naroda u liturgiji od razvijenoga srednjeg vijeka, najvjerojatnije od 9. stoljeća, kada je papa Ivan VIII. dopustio Slavenima staroslavenski – crkvenoslavenski kao liturgijski jezik.[53] To se, naravno, odnosilo i na pjevanje u liturgiji, koje je važno i neizbježivo liturgijski dio. Pjevanje se na crkvenoslavenskome jeziku održalo kroz stoljeća. Budući da su slavenski narodi bili odijeljeni jedni od drugih, tijekom vremena su se počele oblikovati različite redakcije crkvenoslavenskoga pjevanja.

U hrvatskim krajevima, ovdje najviše mislimo na Istru, Hrvatsko primorje i Dalmaciju, ustalila se hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga jezika. Kako je hrvatski narod nakon velikog raskola ostao u latinskoj Crkvi i obredu, onda se  to pjevanje zadržalo i razvijalo u latinskoj liturgiji, tj. liturgiji zapadnoga obreda. U tom kontekstu glagoljaško pjevanje jest posebna grana staroslavenskoga liturgijskog pjevanja. Tim nazivom označava se pjevanje hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga jezika u zapadnoj katoličkoj liturgiji, a pjevano je iz liturgijskih knjiga na crkvenoslavenskom jeziku.[54] Naziv glagoljaško, naznačuje njegovo razlikovanje od drugih redakcija crkvenoslavenskoga jezika, onih istočnoga obreda (ruskoga, bugarskoga, srpskoga), ali i od latinskoga, gregorijanskoga pjevanja, iako se pjevalo u istom obredu (što je još zanimljivije ako imamo na umu da je u zapadnoj liturgiji u to vrijeme latinski bio jedini dopušteni jezik). Hrvati su dopuštenjem pape Ivana VIII. jedini u zapadnoj Crkvi mogli koristiti vlastiti jezik u liturgiji,[55] što je povlastica koja se uspjela očuvati tijekom stoljeća sve do Drugoga vatikanskog koncila.

Tijekom dugoga razvoja ono se postupno oblikovalo u liturgijsko pjevanje na živom hrvatskome jeziku jer je crkvenoslavenski s vremenom postajao sve manje govorni jezik. Razvijalo se pod raznim utjecajima, ponajviše pučkih običaja, folklora i napjeva u krajevima gdje se pjevalo, ali i pod utjecajem gregorijanskog pjevanja i bizantske glazbe (jer Dalmacija je bila pod Bizantom).

Oznake glagoljaškoga pjevanja danas je teško utvrditi jer se izvornoga malo sačuvalo. Dosta je napjeva „iskrivljeno“, ali svakako se mogu uočiti razni utjecaji u napjevima. Ono što je poznato kao „opće oznake“ svodi se na: tonalne odnose, ritam i oblike.[56] Melodije su redovito bez većih skokova, ali različitih tonskih nizova. Ritamski pomak je prilagođen tekstu, osim osmeračkih pjesama ili himana, koji imaju čvrst ritam. Od oblika koji se pjevaju, najčvršći obrazac imaju mise, a i neki drugi napjevi utemeljeni na psalmodijskom pjevanju.

Dugo zadržavanje glagoljaškoga pjevanja u našim krajevima sigurno nije moglo proći bez utjecaja na razvoj nekih drugih oblika pučkoga liturgijskog i paraliturgijskog pjevanja. U mnogim se župama sačuvalo još glagoljaških napjeva. Uspoređujući mnoge napjeve samo u Dalmaciji, koji se danas nazivaju pučkima, čujemo često arhaičan jezik, tzv. šćavet, odnosno narodni jezik koji se razvio iz staroslavenskoga kada ovaj više nije bio govorni jezik. Ti arhaizmi su česti u mnogim pučkim napjevima. I samo pjevanje ima obilježja  slična glagoljaškim napjevima.

Uspoređujući obilježja pučkih napjeva u Metkoviću s općim značajkama glagoljaškoga pjevanja možemo uočiti znakovite sličnosti. Ipak, u metkovskim napjevima nema šćaveta, što ne znači da ga nije bilo, te da glagoljaško pjevanje nije imalo utjecaja na razvoj pučkoga pjevanja i u dolini Neretve. Vjerojatnije se šćavet nije sačuvao i dovoljno ukorijenio. Kao primjer, spomenut ćemo pučku misu u kojoj se donedavno moglo često čuti Gospodine, pomiluj, a danas je, ipak, prevladao oblik standardnoga hrvatskoga književnog jezika, Gospodine, smiluj se.

 

5.2. Opće značajke pučkoga pjevanja

 

O početcima se zbora malo zna, a još teže se dolazi i do korijena pučkih napjeva u Župi sv. Ilije. Današnji napjevi  (oni koji se još uvijek pjevaju) ostali su sačuvani zaslugom pok. Bože Petrova, koji je neke napjeve snimio i zapisao, te pučkih pjevača, ponajprije onih najstarijih, gosp. Ive Popovića, gosp. Stipe Pipinića te gosp. Duje Mijića. Znamo da su oni naučili metkovske pučke napjeve od starijih pjevača ili od svojih roditelja, ali do pravih začetaka je vrlo teško, možda i nemoguće doći. Kao i svuda, tako je i u Metkoviću liturgijsko pučko pjevanje izišlo iz srca i grla metkovskoga puka, kao i iz njegova osjećaja vjere, a sačuvao ga je ponajviše kroz  svoje pučke pjevače koji ga prenose mlađim naraštajima.

„Neka se brižljivo njeguje pučko vjersko pjevanje, da glasovi mogu odzvanjati u pobožnim i svetim vježbama, i u samim liturgijskim činima, prema odredbama i propisima rubrika.“[57] Očito je da se ovaj savjet Koncila u Metkoviću njeguje jer još uvijek je pučko liturgijsko pjevanje važan i neizbježiv dio liturgijskih svečanosti u Župi sv. Ilije u Metkoviću, što se posebno odnosi na obrede, pobožnosti i običaje Velikoga tjedna i sprovodne obrede.

Budući da je takav način pjevanja izišao iz naroda i njegova vjerskoga osjećaja pa i folklora, logično je zaključiti kako odstupa od strogih glazbenih oblika (niti jedan pučki napjev nema strogo određene mjere, ni strog tonalitet). Ritam je slobodan, prema osjećaju pjevača koji pjevaju. Modaliteti su pjesama i napjeva  pučki, ali se može osjetiti i utjecaj gregorijanskih modusa.

Obično solist započne zapjev, kojega prihvaćaju svi, ili solist započinje pa prihvati manja skupina pjevača – jedan produženi zapjev – potom prihvaća sav puk. Ponekad naizmjence pjevaju zbor i puk, tj. pjeva se responzorijalno. Sve zapjeve započinju muškarci, a  redovito su dugi melizmi[58] na kraju kojih se, i to na posljednjem slogu, uključuje sav puk. Tipični primjeri za to su pučke mise i sprovodni napjevi. Kada se pjeva, najčešće se pojavljuje dvoglasje, obično u tercama. To nije posljedica želje za višeglasjem, nego kretanja pjevačke dionice, a terca je uobičajeno najpogodniji interval za pučko uho pa je svi prihvaćaju. Od ostalih intervala ističe se kvinta i oktava, koje su obično u završnim kadencama, a nastaju vjerojatno iz osjećaja pjevača (obično ih pjeva samo zbor i pučki pjevači) kako bi se upotpunio akord njegovim temeljnim tonom.

Uočljivo je i da se melizmi ne pojavljuju samo u zapjevima. Oni su značajka cjelokupna pjevanja, što ne znači da se sve pjeva melizmatski, već se izmjenjuju melizmi i silabički slogovi, a to sve tvori kompoziciju napjeva, te uz ritam napjevu daje određenu živost i poletnost.

Do dinamike se ne drži previše. Jedino solisti, tu i tamo, zavisno od trenutnih mogućnosti i raspoloženja, neke dijelove mogu otpjevati tiše, neke glasnije, a ponekad istu melodiju različito interpretirati. Podrobnijom analizom doći ćemo do zaključka kako se tu radi o stanovitu nadglasavanju i natjecanju pojedinih pjevača, odnosno stilu - tko će jače i glasnije, misleći time i „bolje“!

Neki su napjevi možda pristigli u župu iz drugih krajeva, ali su se prilagodili i postali izrazito pučki, metkovski napjevi. Npr. kod pjevane Muke možemo zamijetiti sličnosti s provincijskim napjevom Muke. Naime, završne kadence  imaju sličnosti s kadencama Muke ili Mukâ, koje se pjevaju u drugim župama Provincije Presvetoga Otkupitelja, ali postoje i značajne razlike u kadencama i u ostalim strukturalnim dijelovima.[59] Vjerojatno su se svi napjevi Muke razvili iz nekoga starijeg „pranapjeva“ pa su kroz povijest postajali pučki, u našem slučaju, metkovski. Uglavnom se kod svih pjesama i napjeva može zamijetiti, u manjoj ili većoj mjeri, utjecaj dalmatinskoga pučkoga melosa, tj. ritmička i melodijska obilježja i načini pjevanja kakva nalazimo u većini dalmatinskih župa.

 

5.3. Muka

 

5.3.1. Pjevanje Muke

 

Muka, odnosno Muke (po Mateju i po Ivanu) specifične su jer se pjevaju po ulogama. Kako je uopće došlo do pjevanja Muke, pa onda i dijeljenja uloga, teško je reći. Svakako se u evanđelistarima još iz 9. st. vidi podijeljenost uloga, jer su se uz razne uloge upisivala i različita slova, označujući visinu tona kojim treba započeti.[60] Pouzdano se može reći da je od 12. stoljeća postojala praksa čitanja i pjevanja Muke po ulogama, uz koju su nerijetko bila vezana i dramatska skazanja, koja se kasnije razvijaju u pasionska skazanja i pasionske igre. Pjevalo se na latinskom i to gregorijanskim napjevima. Kasnije latinski jezik u skazanjima sve više ustupa mjesto narodnome, ali se i dalje pjeva s odgovarajućim gregorijanskim napjevima.[61] Ta su se skazanja s napjevima vjerojatno prenosila naraštajima pa su ili modificirana ili se na već oblikovan tekst na narodnome jeziku sastavljala nova melodija, koja bi postajala pučka.

Budući da su  pasionske igre bile dosta popularne i česte i u našim krajevima, osobito u Hrvatskom primorju i u Dalmaciji, onda su se i tu širili običaji pjevanja Muke i skazanja.[62] Prenosili su se naraštajima i prilagođavali se mjestima i vremenima. Dalmatinski napjevi, kako smo već spomenuli, vjerojatno potječu od nekoga prastarog napjeva koji se prenosio po različitim župama, u kojima bi se pjevao pa onda i (razborito je pretpostaviti) doživljavao promjene u interpretaciji pjevača. Generacijskim prenošenjem došlo se do današnjih oblika. Koliko su međusobno slični, valjalo bi više istražiti.

 

5.3.2. Značajke

 

Pripovjedač ili evanđelist, koji pjeva najveći dio Muke, pjeva pučki napjev, po određenoj shemi. Analizom ćemo lako utvrditi kako ta shema jako nalikuje shemi gregorijanskih tonusa. Je li se taj napjev razvio od gregorijanskoga, teško je tvrditi, ali možemo reći da ima određenih sličnosti u napjevu, koje nisu samo strukturalne. Shema se sastoji od zapjeva, tenora, pregiba ili flekse, drugoga zapjeva, tenora i završne kadence. Možemo tu shemu nazvati „pučkim tonusom“.[63] To je glavna melodija koja se najviše ponavlja tijekom pjevanja Muke. U notnom zapisu bi uobičajeno, mada ne strogo, izgledala ovako:[64]

 

Uspoređujući s gregorijanskim tonusima, zapjev  

 

 

bi bio tenor s pregibom, odnosno, na ovom primjeru s dvama pregibima

 

 

 

drugi bi zapjev skupa s tenorom izgledao

 

 

 

 

 

a završna kadenca je

 

 

 

 

Ovo je, dakle, osnovna melodijska struktura prisutna u cijeloj Muci. Postoje još melodije na koje se pjeva naslov Muke, čas smrti Isusove te Proročanstvo.[65] Sam kraj Muke opet se pjeva na posebnu kadencu, prisutnu samo na kraju. Melodija naslova Muka Gospodina našega Isukrsta po Ivanu (Mateju) je ponešto drukčija, ali s modulacijom koja završava istom kadencom:[66]

Uloge se, također, pjevaju na pučki napjev te imaju svoju strukturu, ponešto drukčiju od navedenih. Iznimka su jedino Isusove riječi, koje su uvijek pridržane svećeniku, što je vjerojatno razlog zbog kojega se ne pjevaju na pučki, nego na gregorijanski napjev.[67] Uloge koje se pjevaju su: Pilat, Petar, Sluga i Sluškinja.

Osim Evanđelistova i Isusova teksta najviše je u objema Mukama zastupljena Pilatova „dionica“, tek  rečenicom ili dvjema, ostale uloge. Pilatov napjev bi izgledao, naravno, uz veće ili manje ukrase, koji zavise o dužini rečenica, ovako:

Naravno, uvijek je moguće otpjevati ponešto izmijenjeno; mislimo na promjene ritma koje variraju od rečenice do rečenice.

Zamjećujemo da kod melodije Pilatove uloge nema zapjeva, nego se odmah  pjeva tenorski ton. Na istu melodijsku shemu se u Muci po Mateju pjeva i uloga Velikog svećenika, Kaife, ali je završna kadenca nešto sporije otpjevana pa nemamo dojam da su druge dvije note kadence šesnaestinke, kao kod Pilata.

Uloga je Sluge melodijski gotovo jednaka Pilatovoj,[68] a najveće razlike se mogu pojaviti u završnoj kadenci, gdje Sluga pri početku kadence ne ide melodijski prema gore (tj. na ton b), nego se odmah spušta na ton g.

Sluškinja pjeva samo jednu rečenicu, a melodijska je linija opet slična navedenima, s tim da Sluškinja pjeva zapjev.[69] To je i jedina ženska uloga u Muci po Ivanu, dočim se u Muci po Mateju sve ženske uloge pjevaju na ovu melodijsku strukturu, jer postoji, osim Sluškinje, još i uloga Pilatove žene. U notnom zapisu idealno bi taj napjev izgledao ovako:

Zanimljiva je u Muci po Mateju uloga Jude.[70] Melodija koja se pjeva ista je ili slična „ženskim“ ulogama, ali u pravilu bez zapjeva.

U Muci po Mateju na ovu se melodiju pjeva također i Petrova uloga, koja postoji i u Muci po Ivanu, gdje je najkraća uloga. Uopće nema nikakva zapjeva niti tenora, već je to jedna kadenca.

Općenito gledajući sve uloge, uključujući i  Evanđelistov napjev, možemo reći da će se čitava Muka teško dva puta otpjevati na isti način, jer pjevači, Evanđelist i svi koji pjevaju uloge, uopće nemaju notni zapis ispred sebe tijekom izvedbe, nego samo tekst Muke. Napjev je „u uhu“ svakoga pjevača, on ga je naučio od starijih, ali ga je zapamtio tako da mu je „dodao“ svoje detalje i „fiorete“ (tj. ukrase) specifične za svakoga pojedinog pjevača.[71]

Zborski dijelovi, popularne „turbe“, ne pjevaju se pučki, nego na poznatu općeprihvaćenu melodiju I. Ocvirka.[72] Upravo je tonalitet ove „turbe“, normativ koji smo uzeli pri zapisivanju melodije Muke. Naime, ljudski glas teško može tako dugo pjevanje izdržati na stalno istoj tonskoj visini. On pada ili se diže. Evanđelist obično započne pjevanje nešto nižom intonacijom. Ali, njegovu intonaciju, često remete pjevači uloga, a i sam zbor, pa se on najčešće ravna prema njima, tj. „hvata“ njihovu intonaciju. Tonski rod melodije je nešto teže odrediti, ali vjerojatno je završetak durski, što zaključujemo prema završetku kadenci:

Kao što vidimo, zadnji ton je D, temeljni ton D-dura, tonaliteta u kojemu je zapisana Muka u prilogu.

Poseban dio Muke čine napjevi i melodije starozavjetnih proročanstava koja se citiraju u objema Mukama. U Muci po Ivanu imamo jedno proročanstvo, a u Muci po Mateju dva, od kojih je jedno isto kao i u Muci po Ivanu.

Starozavjetna proročanstva, koja su u Mukama iz Knjige proroka ije, imaju osobit način pjevanja. Najočitije je to da se mijenja tonalitet u odnosu na tonalitet Muke. Navedeni je primjer prisutan u objema Mukama, a razlikuje se od drugoga najviše po tome što nema zapjeva. Drugi ima gotovo jednaku melodijsku strukturu, ali sa zapjevom. Zapjev podsjeća na zapjeve Plača Jeremije proroka, poznatijega kao Lamentacije,koji se u Metkoviću ne pjeva, ali ga nalazimo u mnogim drugim dalmatinskim župama.

 

5.4. Pučka misa

 

Budući da se ova misa pjeva najviše u korizmi, vjerojatno je zbog toga izostavljena Slava. Ostali dijelovi su redoviti: Gospodine, Svet i Jaganjče Božji.

Gospodine, pokajnički zaziv započinje solist dugim zapjevom, koji možemo nazvati i melizmom. Svaki zaziv, Gospodine, smiluj se / Kriste, smiluj se / Gospodine, smiluj se, ponavlja se po dva puta. Prvi put zaziv započinje jedan solist, a drugi put drugi. Tonska i melodijska struktura kod obojice je ista, ali postoje varijacije u tempu, pa zaziv otpjevan jedanput sporije, drugi put se pjeva  brže. Tako se dobiva dojam kako se radi o dvjema različitim melodijama, mada se radi o promjeni tempa koji ovisi o interpretaciji solista. Zapjev bi izgledao ovako:

Na ovaj ga način pjeva prvi solist. Budući da drugi pjeva istu melodiju nešto brže, imamo dojam, zapjev bi trebao izgledati ovako:

Ovo je izgled zapjeva pod pretpostavkom da je tempo kojim pjevaju jednak kod obojice pjevača. Budući da nije, ostajemo pri prvom primjeru, kao izvornijem.

Na zadnjem slogu zapjeva Gospodine, priključuje se cijeli puk i već tu zamjećujemo dvoglasje, točnije na završnom akordu se uz dominantni pojavljuje i temeljni ton akorda, koji obično pjeva muški dio puka. Do kraja zaziva se obično pjeva dvoglasno, s tim da su zamjetne i basove dionice, kvintu ili oktavu ispod melodije, pa se onda radi i o troglasju. Pri prijelazu solista s pretposljednjega na posljednji slog zapjeva,[73] zamjećuje se ponekad „gubitak“ jednoga tona (u prilogu ton a, posljednja osminka u zapisanome obliku zapjeva). To opet zavisi o raspoloženju pjevača, najčešće se ton otpjeva (pa zato to uzimamo kao normativ), ali se ponekad čuju pretposljednji i posljednji ton „spojeni“, odnosno kao nekakav „glissando“. Budući da se pjeva različitim tempom, pri prijelazu se može kod bržega tempa imati dojam da je taj ton „ispao“.

Sve te značajke vrijede za sve zazive. No, na posljednjem zazivu Gospodine, smiluj se, kada se on ponavlja drugi put,[74] tenor se „ubacuje“ na riječi smiluj se, kvartom iznad melodije (prvi slog smi-luj), a zatim prelazi na tercu iznad melodije te tercom i završava. Bas se na posljednjem slogu spušta na temeljni ton, oktavu ispod završnoga tona melodije.

Svet i blagoslovljen slične je „konstrukcije“. Solist započinje, ali samo prva tri tona kada se priključuje cijeli puk i dalje pjeva u tercama, a bas se spušta obično kvintu, kvartu ili oktavu ispod tona melodije.[75] Riječ je vjerojatno o osjećaju koji pjevači imaju kako bi se akordi upotpunili temeljnim tonovima.

Jaganjče Božji, također, započinje solist, ali na način da slično kao kod Gospodine, otpjeva zapjev Jaganjče Božji, a na posljednjem slogu (Bož – ji) se u terci priključuje i puk. Dalje se nastavlja kao i kod Gospodine, u tercama, s tim da se čuje i basova dionica, kvinta, kvarta ili oktava. Oktava je uvijek na posljednjem slogu, jer svaka melodija završava temeljnim tonom, a oktava taj završetak pojačava. Time napjev dobiva „dodatnu“ ljepotu i snagu.

Vrijedno je napomenuti da se nekoć pjevalo Gospodine (Kriste), pomiluj umjesto Gospodine (Kriste), smiluj se. Vjerojatno je noviji oblik prevladao pod utjecajem novijih misa.

 

5.5. Prosti, Gospodine

 

Ovo je najpoznatija metkovska pučka pjesma, ne samo crkvena i liturgijska nego uopće. Strukturom podsjeća na psalmodijske tonuse i napjeve, premda je teško tvrditi da se razvio iz njih.[76]]

Dok se ostale pjesme i pučka misa mogu čuti više puta tijekom godine, čak i izvan korizmenoga vremena, ova se, kao i Muka, pjeva samo jednom u godini, na Veliki petak, nakon procesije ulicama grada. Način pjevanja je antifonalan. Solist pjeva retke pjesme (autor je vjerojatno neki pučki pjesnik, možda čak i melodije),[77] a narod uvijek odgovara, Jer je preveliko milosrđe njegovo.[78]

Melodija koju pjeva solist jednaka je za sve kitice. Razlike nastaju poradi metrike, tj. odnosa i položaja slogova i naglasaka u riječima.

Posljednji je zaziv identičan prvome, Prosti Gospodine, puku svome prosti, ali se u drugomu retku milosrđe tvoje ve-liko je dosti, označeni slog ve- pjeva ton više od prvoga puta, što je znak da je to posljednja kitica..[79]

            Melodija pjesme je silabičkoga karaktera, osim završnih kadenci koje pjeva solist. Kitica se sastoji od dvaju stihova koji se pjevaju na istu melodiju.[80] Tempo je umjeren, s tendencijom usporavanja pri završetku kadenci, a osjeti se čak i promjena dinamike; nešto je tiše na kraju kitice.

            Odgovori, koje pjeva narod, troglasni su. Melodiju u tercama pjeva puk, a pučki pjevači, basovi, pjevaju oktavu ispod melodije, da bi kao i kod svih pjesama u završnom akordu otpjevali dominantan ton.

U notnom prilogu, pjesma je zapisana u F – tonalitetu, ali su završni akordi u C – tonalitetu.[81] Ovdje je možda najizrazitija pučka oznaka da je zamjetno glasno pjevanje, odnosno, što jače. Razlog je možda nadglasavanje, a možda i to što se redovito pjesma pjeva vani, u šamatoriju crkve, poslije procesije. Vjerojatno se ova pjesma pjeva sa „srcem“, jer je prirasla srcu svim Metkovcima, pa se stoga može razumjeti i fortissimo kojim se pjeva. Osim toga, pri pjevanju Prosti, Gospodinee ima najmanje varijacija u odnosu na ostale pučke pjesme.

 

5.6. Smiluj se meni, Bože

 

Ovdje[82] je riječ o pokorničkom psalmu Ps 51. Način pjevanja je specifičan jer pjevaju naizmjence zbor i pučki pjevači s tim da nema nikakva ponavljanja, nego i zbor i pjevači redom pjevaju tekst psalma, ali na različite melodije. Zborski dio, za koji po melodijskoj strukturi možemo zaključiti da je potekao iz nekoga pučkog napjeva, obrađen je i prilagođen četveroglasnom mješovitom zboru.[83] Obradbu je napravio pok. Božo Petrov, dugogodišnji voditelj zbora.

Pučki pjevači pjevaju nakon zborskih dionica,  imaju ulogu „drugoga kora“ koji odgovara prvomu. Budući da nema ponavljanja, pjevanje je, unatoč sporijem tempu, živo i dinamično jer strukturom pjesma ima dijaloško obilježje.

Melodija pučkoga napjeva u ovoj pjesmi sastoji se od zapjeva kojim ćemo nazvati cijeli redak, jer ga pjeva solist, te nastavka gdje se priključuju pučki pjevači. Solist, dakle, započinje zapjev (npr. I po mnoštvu smilovanja svoga), a ostatak pučkih pjevača pridruži se na posljednjem slogu. Uvijek se prvi slog pjeva melizmatski na nekoliko tonova od kojih je zadnji, prije prelaska na drugi slog, naglašeniji. Pjeva se obično dvoglasno, a ritmički se izmjenjuju brži i sporiji dijelovi, koji opet mogu zvučati različito, ovisno o tome koji ih pjevač pjeva.

 

5.7. Prosti, moj Bože

 

Naslov može sugerirati kako se radi o poznatoj dalmatinskoj pučkoj pjesmi koja se nalazi i u liturgijskoj pjesmarici. Ipak, razlikuju se u mnogim elementima. Osim naslova, nemaju gotovo ništa zajedničko.

            I ovu pjesmu započinje solist zapjevom na naslovne riječi. Puk se opet priključuje na posljednjem slogu. (Prosti moj Bo-že). Melodija dalje teče ujednačenim tempom, s tim da postoje nešto brže otpjevani slogovi koje smo u prilogu zapisali u šesnaestinkama.[84] Pjeva se dvoglasno (terce), a svaka kitica ima svoj refren koji se ponavlja. Obično ženski dio puka pjeva melodiju, a tercu ispod pjevaju muškarci. Na pojedinim završetcima slogova i kadenci može se čuti i dominantan ton dotičnoga tonaliteta, (D-dura i A-dura) koji pjevaju basovi. Tonski rod u kojemu se pjeva, sigurno je durski. U notnom prilogu je zapisana u D-duru. Ovo je jedina pjesma koja se običava pjevati, mada ne uvijek, uz pratnju orgulja.

 

5.8. Usta moja (Divnoj, dakle)

 

Jedina pjesma koju pjeva samo ženski dio zbora na Veliki četvrtak prigodom prijenosa Svetotajstva. Način pjevanja i melodija neodoljivo podsjećaju na gregorijanski napjev, pa je malo i presmiono tvrditi da je ovo pučka pjesma. Najvjerojatnije se radi o „iskrivljenome“, tj. modificiranome gregorijanskom napjevu,[85] koji se prenosio naraštajima i do nas došao u ovom obliku. U prilog ovoj tezi idu i nazivi koji se još koriste za ovu pjesmu. Sami je pjevači nazivaju „koralnom“, a pjevaju iz liturgijske pjesmarice u kojoj je stvarno zapisana gregorijanskim napjevom, ali, očigledno, samo se koriste tekstom. Pritom nitko ne započinje sam, tj. nema solista, nego svi počinju pjevati skupa, što niti u jednom slučaju ostalih pučkih napjeva nije slučaj. Stoga ćemo ovu pjesmu uvjetno nazvati „pučkom“.

 

5.9. Gospin plač

 

Kao i žudije, Gospin plač je vjerojatno ostatak srednjovjekovnih skazanja, koja su osim prikaza Muke Gospodinove imala za svoj vrhunac Marijinu tužaljku, u kojoj bismo mogli tražiti začetke današnjega Gospina plača ili još zvanoga Lamentacije Blažene Djevice Marije. Gospin plač, zapravo je Muka Gospodinova u stihovima, autora fra Petra Kneževića iz 18. stoljeća, točnije iz 1753., kada je izišlo prvo izdanje iz tiska u Mlecima.[86] Fra Petar Knežević bio je član Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja. Školovao se u Splitu, na Visovcu i u Sinju, a vjerojatno je i glazbu učio u Italiji. Bio je pjesnik, duhovni pisac i glazbenik, ali i profesor te voditelj crkvenoga pjevanja.

 

Prije tiskanja i objavljivanja Gospin plač se pjevao već u Sinju i na Visovcu, kako piše na naslovnici prvoga izdanja.[87] To daje naslutiti da je napjev i melodija kojom se pjeva narodna iz sinjskoga kraja, ali ostaje vrlo vjerojatna mogućnost da je sam autor skladatelj melodije kojom se pjevao Plač. Napjev je Gospina plača, isti kao i pjesme Puna tuge majka staše, koja se pjeva prigodom križnoga puta.[88] Taj, nazovimo ga sinjski napjev, proširio se po cijeloj Provinciji Presvetoga Otkupitelja, s manjim ili većim modifikacijama u melodiji. Stoga ćemo ga dalje nazivati izvornim.

 

5.9.1. Značajke

 

Tekst je sastavljen u osmeračkim stihovima koji se rimuju u parnim rimama i u kiticama od četiriju stihova. Na samom početku stoji Ponukovanje, koje bismo mogli nazvati prologom, a kod javnog pjevanja se „može izostaviti“.[89] Gospin plač se, slično kao i Muka, pjeva po ulogama. Uloge su: Isusova Majka -  tu Gospa, Isus, Ivan, Juda, Kaifa, Desni i Lijevi razbojnik koji se zovu Dižma i Gižma, Pilat te Svjetina i Puk. Svaka uloga ima svoj napjev i melodiju koja je za neke uloge identična, ali s promijenjenim tonalitetom. Pjeva se u dvama korovima, naizmjenično, a pojedini pjevači pjevaju svoje uloge i melodija se ponavlja u svakom stihu.

Metkovski način pjevanja ima jednu razliku. Tijekom godina se izgubilo solističko pjevanje uloga, pa su kao solistički dijelovi ostali samo Gospine, Isusove i Ivanove riječi. Sve ostale uloge pjeva puk, tj. svi zajedno. Melodija Puka i Svjetine jako je slična izvornoj, ali pojednostavnjena. Pjeva se u umjerenu ritmu, u mjeri pet osmina. Osnovna bi značajka trebala biti jednoglasno pjevanje. To uglavnom vrijedi (i najčešći je slučaj) kada pjevanju Plača najviše nazoče žene. Međutim, zamjetno je i dvoglasje, ali samo kada Plaču nazoče i pučki pjevači koji obično pjevaju terce ispod melodije ili kvinte, temeljne tonove akorda.

Gospine riječi se pjevaju na posebnu melodiju, čiji tempo i ritam mogu varirati, jer je u Metkoviću običaj da Gospinu ulogu pjevaju dvije ili tri pjevačice koje se tijekom pjevanja (koje traje otprilike dva sata), mijenjaju. Melodijska linija je slična izvornoj, ali prvi stih kitice ima dodatan ukras, koji ne nalazimo u izvornom napjevu.

Melodija Ivanova je u šestosminskoj mjeri. Također, slična je onoj koja se pjeva u Sinju, s razlikom da je prvi slog svakoga stiha malo produljen.

Isusove riječi su potpuno jednake kao u Sinju. Tek se posljednjih petnaestak godina ta melodija pjeva i u Metkoviću. Napjev Isusovih riječi je također u šestosminskoj mjeri, i nešto je duži, jer se jedna melodijska linija pjeva u svim četirima stihovima kitice, a ne u dvama, kao kod ostalih uloga.

 

5.10. Sprovodni napjevi

 

Sprovodnim napjevima ovdje ćemo nazvati, osim Psalma 51, i hvalospjeva Blagoslovljen, također i responzorij Oslobodi mene, Gospodine, odnosno Odrješenje.

 

5.10.1. Psalam 51 i Evanđeoski hvalospjev

 

Već spominjani Psalam 51 (Smiluj se meni, Bože) i Evanđeoski hvalospjev Blagoslovljen, napjevi su koji se pjevaju prigodom sprovoda. Melodijska im je struktura jednaka, a sastoji se od zapjeva, tenora, pregiba (flekse), prve kadence, drugoga zapjeva, tenora i završne kadence.

 

Uočljiva je velika sličnost s gregorijanskim sima, napose s prvim tonusom. Stoga, ostaje otvorenom mogućnost da su se ti napjevi možda i razvili iz gregorijanskog napjeva, koji se pri pjevanju tijekom generacija „iskrivio“ te su mu se dodavali neki ukrasi i „fioreti“ pa je nastao današnji oblik koji sada slobodno nazivamo pučkim. Ovome u prilog ide upravo sličnost napjeva s gregorijanskim tonusima.

Način pjevanja je sličan načinu pjevanja pučke mise. Solist započinje zapjev, Smi-luj se meni, Bože, a onda svi prihvaćaju na slogu me-ni Bože. Ovo „svi“ ne znači doslovno cijeli puk nazočan na sprovodu, već samo pučki pjevači, čiji broj varira, od pet do osam najčešće.

Pjeva se dvoglasno, u tercama, s tim da se u završnim akordima u kadenci bas spušta na temeljni ton, pa se čuju još kvinte i oktave prema dolje. Melodija pregiba je u tenorskoj dionici. Ta posebnost je prisutna u obama napjevima, samo u tenorskoj dionici, jer drugi glas na tim mjestima pjeva kvintu, odnosno kvartu nadolje, koji se onda u završnom akordu kadence spuštaju na oktavu ili prelaze u melodiju.[90] Kvarta se pjeva u drugom retku koji, također, ima svoj „pregib“, koji ćemo tako uvjetno nazvati, a riječ je o „pripremnome“ zapjevu završne kadence. Notni je zapis, koji navodimo u prilogu, idealiziran, budući da uvijek postoje varijacije.

5.10.2. Molitva za pokojne (Odrješenje)

 

Ovo je napjev vrlo dinamične strukture, u smislu da se tijekom pjevanja izmjenjuju solist, svećenik i pučki pjevači, ali i pjevani i govoreni dijelovi. Napjev je responzorij ili otpjev,[91] iako se ne pjeva načinom uobičajenim za responzorij. Najprije se čitav otpjeva, a potom se izmjenjuju svećenikova dionica i pojedini dijelovi čitava napjeva. Na taj način je napjev življi i dinamičniji, te je strukturalno pravi dijalog svećenika i puka, koji je tu utjelovljen u pučkim pjevačima.

Napjev započinje, kao i obično, solist stihom Oslobodi mene, Gospodine, a potom svi prihvate te nastavljaju od smrti vične… Nakon cijeloga otpjevanoga napjeva započinje „pjevani dijalog“ svećenika i pjevača, odnosno responzorijalno pjevanje, koji na svećenikove dionice odgovaraju ne cijelim napjevom, već dijelovima koji se izmjenjuju tijekom pjevanja.[92]

Pjevanje je obično dvoglasno, u tercama, a na nekim mjestima su i basovske dionice, tj. temeljni tonovi akorda nastali iz osjećaja potpunosti, tj. upotpunjenja akorda temeljnim tonom. Višeglasno pjevanje, tu mislimo na troglasno, pa ponekad i četveroglasno, najviše ovisi o broju pjevača. Naravno, što ih je više, može se čuti više dionica, ali to su rjeđe prigode. Kao normativ uzet ćemo i ovdje dvoglasje, koje i jest najčešće u svim napjevima.

Svećenikove su dionice recitativi, bez zapjeva, ali sa završnim kadencama u svakome retku, nakon kojih se pjevaju odgovori, odnosno dijelovi napjeva Odrješenjaja. Pri kraju, svećenik pjeva zaziv Pokoj vječni daruj njima, Gospodine i svjetlost vječna svijetlila njima, a pjevači ponove čitavo Odrješenje. Završetak je s pokorničkim zazivima Gospodine, smiluj se, koji zapjeva svećenik, a pjevači odgovore Kriste, smiluj se, dvoglasno pjevajući. Svećenik ponavlja Gospodine, smiluj se, pa započinje moliti (ne pjevati) Oče naš. Nakon toga se, recitirajući, nastavlja završetak obreda: Pokoj vječni daruj im, Gospodine…

 

ZAKLJUČAK

 

Otajstva koja je Krist Crkvi predao slave se neprekidno stoljećima. Vidjeli smo da se svi ti oblici slavlja kroz povijest mijenjaju, uobličuju u forme prihvatljive kršćanskom puku i pogodne za slavljenje otajstava spasenja. Unutar tih slavljenja, za svečane ili sjetne prigode (uostalom, kršćanstvo je religija radosti, temeljena na uskrsnuću), pjesma zauzima važno mjesto. Razumljivo jer pjesma možda, ipak, najbolje izražava razna stanja ljudskoga duha. Potvrda je ove teze vidljiva, ne samo u liturgiji, nego u cjelokupnoj povijesti. Budući da nijedno slavlje nije slavlje u pravom smislu riječi bez pjesme, ni kršćanska slavlja, tj. slavlja otajstava spasenja ne mogu bez nje. A pjesma je najljepša ukoliko je spontana, tj. narodna ili pučka pa je razumljivo da to vrijedi i za liturgiju i liturgijske pjesme.

Kaže se, tko pjeva, dvostruko moli. Možda možemo dodati i trostruko, ako se pjeva iz srca. To vrijedi za sve liturgijske pučke pjesme na svijetu pa i u Hrvata; naravno, vrijedi to onda i za  Župu sv. Ilije u Metkoviću. Liturgijsko je pučko pjevanje vrlo drago puku Župe sv. Ilije, toliko blisko narodu te je kroz povijest postalo dio njegova identiteta, dio identiteta župe pa i znak prepoznavanja unutar svekolika Božjega naroda. Svjedoči to i duga tradicija pučkoga pjevanja u župi, starija i od župnoga zbora. Pjevajući, narod sebe ugrađuje u slavlje, postaje, i jest dio slavlja. Danas je nemoguće odrediti začetke i oblikovanje pučkoga pjevanja u župi te i to svjedoči kako je pučka pjesma i danas dio puka. Njegujući pjesmu i običaje, prenoseći ih s koljena na koljeno, čuva ih se od zaborava. I ta se tradicija nastavlja dalje, prenoseći mlađim naraštajima svoju vjeru obredima, običajima i pučkom pjesmom, pjesmom koja će se zasigurno nastaviti pjevati u potpunu zajedništvu s Bogom.

 

 

GLAZBENI PRILOG

 

Napomene uz Glazbeni prilog:

 

- Notni zapisi su zapisani prema pjevanju snimljenom na CD snimci (compact disc), a priloženi su ovom uratku. Tonski su rodovi u kojima su napjevi zapisani unificirani prema najpogodnijim tonalitetima. Pojedini dijelovi notnih zapisa ne slijede vjerno melodiju na CD snimkama, nego su prilagođeni te standardizirani i usklađeni prema ranijim snimkama snimljenim tijekom liturgijskih slavlja u crkvi Sv. Ilije.

- Snimanje je obavljeno u župnoj crkvi Sv. Ilije u Metkoviću i u samostanskoj kapeli časnih sestara u Metkoviću 7. travnja, 15. travnja, 23. travnja i 30. kolovoza 2004.

- Napjeve su digitalnom tehnikom snimali i snimke zatim tehnički obradili Ivo Veraja i  Mario Mijić.

- Na snimkama pjeva župni zbor Župe sv. Ilije iz Metkovića s pučkim pjevačima (Šime Bebić, Dujo Mijić, Mario Mijić, Ivan Menalo, Ivo Pavlović, Stipe Pipinić, Tonći Sršen).

- Uz pučke pjevače pjevale su članice zbora: Maja Batinović, Nada Bebić, Pavica Beš, Dragica Bukvić, Mara Dropuljić, Mara Đerek, Tereza Jadreško, Nada Marušić, Ančica Medak, Iva (Seka) Mijić, Bosiljka Mlikota, Julija Nikoletić, Ankica Novaković, Ivana Petrov, Nikolina Petrov, Sara Petrov, Blažena (Tira) Popović, Marica Popović, Marija Putica, Anđelka Toplak, Mandica Volarević.

- Solisti pučkih napjeva: Mario Mijić, Stipe Pipinić, Dujo Mijić, Nada Marušić, Ivan Menalo i Ivana Petrov.

 

 

 

BIBLIOGRAFIJA

 

a) Izvori

 

Crkva danas i sutra, akti 55. splitske sinode, Crkva u svijetu, Split 1988., br. 519. – 520.

Drugi vatikanski koncil – Dokumenti: Sacrosantum Concilium, konstitucija o svetoj liturgiji, IV. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1986.

Evanđelistar to jest Epistole i Evanđelja preko sve godine po novom Rimskom misalu, priredio: P. Vlašić, Nakladna knjižara „Jadran“, Dubrovnik, 1921.     

Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003.

Muka Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu, zapisao fra Mile Čirko, Služba Božja, god. 38 (1998), br. 1, str. 89. – 116.

Muka Gospodina našega Isusa Krista po Mateju, zapisao fra Mile Čirko, Služba Božja, god. 39 (1999), br. 1, str. 57. – 96.

Muzička enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, drugo izdanje, Zagreb, 1971., sv. 3.  

Prosti Gospodine, puku svome, prosti; audiokaseta, u izdanju Župe sv. Ilije Metković, 1991.

Tonski zapisi (compact disc) pučkih pjevača i zbora Župe sv. Ilije u Metkoviću; snimano u razdoblju od 7. travnja 2004. do 30. kolovoza 2004.; snimatelji: Mario Mijić, Ivo Veraja.

           

b) Literatura

 

Gimnazija Metković, Godišnjak,  Metković, 2000/2001.

I. Jurić, Donjoneretvanski kraj, Školska knjiga, Zagreb, 1995.

I. Jurić, Gradska glazba Metković 1886. – 1986., Metković, 1986.

I. Nimac, Žudije u Metkoviću, u: Svjetlost, Sarajevo, 1. travnja, 1988., str. 10.

I. Smoljan, Neretva, Galerija Stećak, Zagreb – Klek, 1988.

J. A. Soldo, Privredni život  Metkovaca u 18. st., u: Iskra, župski list Sv. Ilije;  Metković, god. II. (1971), br. 3, str. 15-17.

K. Kosor, Izdanja Kneževićeva Gospina plača, u: Kačić, zbornik Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja, VI., Split, 1974., str. 171. – 186.

M. Jurišić, Popravak orgulja u našoj crkvi, u: Iskra, god. V. (1975), br. 1, str. 42.

M. Jurišić, 90. obljetnica kapele Sv. Ante na Repu, u: Iskra, god. IV (1972), br. 1, str. 35. – 39.

M. Martinjak, Gregorijansko pjevanje, Hrvatsko društvo crkvenih glazbenika; Institut za crkvenu glazbu Albe Vidaković, Zagreb, 1997.

B. Antić, Pasija, u: Muzička enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb, drugo izdanje, 1971., sv. 3, str. 44.

M. Vidović, Sakralni objekti u dolini Neretve, Matica hrvatska, Metković, 1998.

W. Trnsky, Pobožnosti Velikoga tjedna u Metkoviću, u: Iskra, god. XIV. (1983), br. 1, str. 21. – 28.

T. Macan, Iz povijesti donjeg Poneretavlja, Galerija Stećak, Zagreb – Klek, 1990.

V. Vrčić, Neretvanske župe, Metković, 1974.

P. Knežević, Gospin plač, priredio: A. Sekelez, Metković, 1969.

P. Knežević, Gospin plač, priredio: S. Nimac, Split, 1991.

 

c) Internet

 

R. Dodig, Grad na povijesnoj vjetrometini, na: www.metkovic.hr/povijest, na dan 22. V. 2003.

 

 

Bilješke::

 

 

[1]  Usp. T. Macan, Iz povijesti donjega Poneretavlja, Zagreb – Klek, 1990., str. 9 - 11; I. Jurić, Donjoneretvanski kraj, Zagreb, Školska knjiga, 1995. str. 20-22.; U Dubrovačkom arhivu čuva se dokument iz spora na kojemu piše: …in flumaria Narrenti subtus Metchovich, …na rijeci Neretvi pod Metkovićem, R. Dodig, Grad na povijesnoj vjetrometini, na: www.metkovic.hr/povijest/index.htm, na dan 22.V. 2003.

[2]  Usp. T. Macan, nav. dj., str. 9.

[3]  Usp. I. Jurić, nav. dj., str. 35 - 37; I. Smoljan, Neretva, Galerija Stećak, Zagreb – Klek, 1988., str. 27 – 34.; R. Dodig, isto.

[4]  Usp. I. Smoljan, nav. dj. To je bila zemlja nekrštenih gusara. Vjerojatno su Hrvati naseljeni u ovom području posljednji pokršteni.

[5]  Usp. V. Vrčić, Neretvanske župe, Metković, 1974., str. 67 - 69.

[6]  Josip Ante Soldo, Privredni život  Metkovaca u 18. st., u: Iskra, župski list sv. Ilije, Metković, god. II. (1971.), br. 3, str. 15 - 17. (dalje samo Iskra).

[7]  U narodu poznata kao Napoleonova cesta ili Marmontova cesta; usp. R. Dodig, isto.

[8]  Usp. V. Vrčić, nav. dj., str. 67 - 68.

[9]  Isto.

[10] Usp. isto.

[11] Više o tom u monografiji: I. Jurić, Gradska glazba Metković 1886. – 1986., Metković, 1986.

[12] Usp. isto, str. 65 - 66.

[13] V. Vrčić, nav. dj., str. 72.

[14] Isto. Uglavnom u sastavu KUD-a Metković

[15] I. Jurić, nav. dj., str. 50 - 59.

[16] V. Vrčić, nav. dj., str. 72.

[17] Usp. Gimnazija Metković, Godišnjak, Metković, 2000/2001., str. 30 - 31.

[18] Usp.V. Vrčić, nav. dj., str. 72 - 73.

[19] Franjevačka Provincija Presvetog Otkupitelja utemeljena je 1735., i pripale su joj župe u Dalmaciji, među koje spada i Župa sv. Ilije Metković.

[20] Usp. V. Vrčić, nav. dj., str. 81 - 82. Župa Metković je pripadala makarskoj biskupiji.

[21] Isto.

[22] Isto, str. 81.

[23] Isto, str. 67 - 68.

[24] Usp. V. Vrčić, nav. dj., str. 88.; M. Vidović, Sakralni objekti u dolini Neretve, Matica hrvatska Metković, 1998., str. 50 - 51.

[25] M. Jurišić, Popravak orgulja u našoj crkvii; u: Iskra, god. V. (1973.),  br. 1, str. 42.

[26] M. Vidović, nav. dj., str. 51.

[27] Isto, str. 51-52.

[28] Usp. V. Vrčić,  nav. dj., str. 91.

[29] Više o tome u: M. Jurišić, 90. obljetnica kapele Sv. Ante na Repu; u: Iskra, god. IV. (1972.), br.1, str. 35 - 39.

[30] M. Vidović, nav. dj., str. 55..

[31] Usp. Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2003., br. 17., str. 26. (dalje samo Direktorij)

[32] Riječ dolazi od Židov. Više o njima u zasebnom potpoglavlju.

[33] Usp. Direktorij, br. 144., str. 121.

[34] Usp. W. Trnsky, Pobožnosti Velikoga  tjedna u Metkoviću, u: Iskra, god. XIV. (1982.), br. 1, str. 23.

[35] Usp. Isto, str. 24.

[36] Muka Gospodina našega Isukrsta po Mateju, u: Evanđelistar to jest Epistole i Evanđelja preko sve godine po novom Rimskom misalu, priredio: P. Vlašić, Nakladna knjižara "Jadran", Dubrovnik, 1921., str. 63 – 68.

[37] Muka Gospodina našega Isukrsta po Ivanu, u: nav. dj., str. 85 – 88. Muka po Marku i Muka po Luki su se prije Drugoga vatikanskog koncila pjevale ili čitale na Veliki utorak i na Veliku srijedu.

[38] Kvarantore, riječ dolazi od talijanskog quaranta ore, tj. četrdeset sati. Kvarantore ili četrdesetosatno klanjanje je običaj u dalmatinskim župama. Od Cvjetnice poslijepodne pa do Velike srijede u podne izlaže se u crkvama Presveti sakrament pred kojim redovito, stalno se izmjenjujući, mole bratimi i vjerni puk.

[39] W. Trnsky, nav. dj.,  str. 24.

[40] Isto,  str. 24 - 25.

[41] Usp. Direktorij, br. 141., str. 119.

[42] Isto.

[43] Usp. I. Nimac, Žudije u Metkoviću; u: Svijetlost, Sarajevo, 1. travnja, 1988., str. 10.

[44] Usp. Metkovske žudije; u: Iskra, god. II. (1970.), br. 1, str. 19 - 20.

[45] Usp. isto, str. 25.

[46] Isto.

[47] Usp. Direktorij, br. 142., str. 119.

[48] Posebno je puno svijeta iz okolnih župa bilo prije Drugoga vatikanskog sabora, kada nisu sve župe imale obrede Velikoga petka.

[49] Usp. Direktorij, br. 256 - 257., str. 208 - 209.

[50] Usp. Crkva danas i sutra, akti 55. splitske sinode, Crkva u svijetu, Split 1988., br. 519.

[51] Isto, br. 520.

[52] Drugi vatikanski koncil - Dokumenti: Konstitucija o Svetoj liturgiji "Sacrosantum Concilium" (SC), br. 113.

[53] Usp. Crkvena glazba, priručnik za bogoslovna učilišta, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1988., str. 166. Prvi je opis glagoljaškog pjevanja o dočeku pape Aleksandra III. u Zadru.

[54] Usp. Isto, str. 164.

[55] Vjerojatno su velik utjecaj na takvu odluku imali slavenski apostoli sv. Ćiril i sv. Metod.

[56] Usp. Isto, str. 165.

[57] SC,  br. 118

[58] Tu je iznimka najpoznatiji metkovski pučki napjev Prosti, Gospodine, koji se pjeva na Veliki petak. Melizam je samo na kraju, dok napjev započinje silabički. Usp. Glazbeni prilog, str. 83.

[59] Usp. Muka Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu, pučki napjev iz Provincije Presvetog Otkupitelja, zapisao: fra Mile Čirko, u: Služba Božja, (SB) 38 (1998.), str. 89 - 116;  Muka Gospodina našega Isusa Krista po Mateju, pučki napjev iz Provincije Presvetog Otkupitelja, zapisao: fra Mile Čirko, u: SB 39 (1999.), str. 57 - 96.

[60] Usp. B. Antić, Pasija, u: Muzička enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb, 1971., svezak 3, str. 44.

[61] Usp. isto, str. 45.

[62] Isto, str. 46.

[63] Usp. Glazbeni prilog, str. 45.

[64] Usp. Isto.

[65] U Muci po Mateju postoje dva proročanstva koja se pjevaju na slične moduse.

[66] Usp. Glazbeni prilog, str. 45, 63.

[67] Postoji nekoliko inačica gregorijanskog napjeva pjevanja Isusovih riječi.

[68] Usp. Glazbeni prilog, str. 49.

[69] Vjerojatno su se nekoć pjevali i zapjevi u ostalim ulogama.

[70] Usp. Glazbeni prilog, str. 65.

[71] Usp. Glazbeni prilog, str. 63. Nakon nekoliko odslušanih Muka snimljenih zadnjih godina, uočili smo da, posebno u ulogama, uvijek postoji nekakva promjena u pjevanju.

[72] Usp. Glazbeni prilog, str. 67. To je turba pisana za mješoviti zbor (s intonacijom koju obično daju orgulje).

[73] Usp. Glazbeni prilog, str. 81.

[74] Usp. Isto.

[75] Usp. Isto.

[76] Usp. Metkovska pjesma u crkvenoj pjesmarici, u: Iskra, god. XV. (1983.), br. 1, str. 4.

[77] Isto.

[78] Obično se čuje: Jer jes' (jest) preveliko milosrđe njegovo! Ovdje smo, ipak, posegnuli za književnim izričajem.

[79] Usp. Glazbeni prilog, str. 83.

[80] Usp. Isto.

[81] Isto.

[82] Usp. Glazbeni prilog, str. 87.

[83] Usp. Isto.

[84] Usp. Glazbeni prilog, str. 88

[85] Usp. Isto, str. 89.

[86] Usp. K. Kosor, Izdanja Kneževićeva «Gospina plača», u: Kačić, zbornik Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja, god. VI. (1974), str. 171.

[87] Usp. Isto. Autor piše da djelo posvećuje Gospi Visovačkoj i Gospi Sinjskoj «u koje crkvi najprije je pivan bio.»

[88] Usp. Slavimo Boga, hrvatski katolički molitvenik i pjesmarica, priredio B. Dukić, Frankfurt am Main, 1982., br. 414.

[89] P. Knežević, Muka gospodina našega Isukrsta i plač Matere Isusove, priredio: A. Sekelez, Metković, 1967., str. 3.

[90] Usp. Glazbeni prilog, str. 91, 94.

[91] Responzorij ili otpjev je gregorijanski oblik koji se pjeva i moli u časoslovu, razvijen iz pjevanja psalama. Više o time vidi u: M. Martinjak, Gregorijansko pjevanje, Hrvatsko društvo crkvenih glazbenika, Institut za crkvenu glazbu Albe Vidaković, Zagreb, 1997., str. 132 -138.

[92] Usp. Isto, str. 97.